Za one koji i u vječnosti su sami
Kad se ovih dana groblja ospu krizantemama
i kad ljudi načas prestanu razglabati o svakodnevnim temama
Kad posvuda zaplamsaju svijeće
sjetiti se treba i onih
kojima nitko svijeću zapaliti neće
Jer ima onih
što su poput svih drugih živjeli i disali
Pjevali, pričali i dragima pisma pisali
I bili jednom nekom prevažni i dragi
pa im se kosti zagubile
u ratnom nekom vihoru
ili u protoku godina
ili ih neko drugo snašlo zlo
Neke od njih njihovi još traže
Druge pak nema više tražiti tko
Ima ih što leže
u grobovima neobilježenim
pod vlažnom mahovinom
po kojoj neki namjernik nehotice gazi
noseći svijeću nekome svom
Ni ne zna da ispod trava
nepoznat netko zauvijek spava
I da mu je tu vječni dom
Ima ih
čiji su križevi truli i nakrivljeni
i imena se na njima izbrisala
Njihovi su životopisi odavno iskrivljeni
Povijest je nove stranice ispisala
Ima ih što su preko oceana
daleko negdje ostavili kosti
Za sobom se ni okrenuli nisu
Davno je bilo, Bože im oprosti
Bilo kako bilo, od tog silnog cvijeća
što se danas stere brežuljcima
i od bezbroj rasplamsalih svijeća
jedan dio trebao bi pripasti njima
Izgubljenima, raseljenima, zaboravljenima
Koji su makar nekad davno
nekome nešto značili
I u nekom kutku svijeta brigom, toplinom i
ljubavlju zračili
Pa i ako su grubi i samoživi bili
i oni su nekad nekoga ljubili
Zato na blagdan ovaj svečan i tih
Zapalite makar jednu svijeću i za njih
1.11.2020.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.