Ljiljana Leona Zovko | Ponekad u proljeće

 

 

Nedostaješ mi dok šutnja puni uši

noćnim leptirima zaspalim na svjetiljkama ovog grada

kojeg sam voljela u isječku jednog kišnog aprila, 

u prstima decembra ispod tvojih rukava. 

 

Težak je ovo grad Stari moj,

tramvaji vuku umorne oči pospanih spavača, 

ovo proljeće što juri niz padinu Gornjeg grada

u neskladu sa izboranim licima ulica zapita me gdje si. 

Ova tišina između nas je ravnica s poljem crvenih makova

izraslih kao zavjet slobodi oko naših zglobova. 

 

Ne zamišljam više proljeće

što prostruji kroz tvoju ulicu i skotrlja se do rijeke 

da prespava u kljunu rode,

ovaj smiraj je kao magla na vodi, 

kao zaborav stvari koje su se tek trebale desiti.

 

Peronima opet zvone kotači, 

pored mene užurbani prolaznici bez lica, 

ni jedan nalik tebi.

Dobro sam Stari moj,

čujem da si i ti dobro. 

I nije to malo u ovom vremenu tanke niti života.

 

Samo, nedostaješ mi u proljeće.

Kad' kiša pada.

Kad' čežnje polete kao lude kamikaze

kroz ovu ravnicu,

pokose polja crvenih makova i slete na tvoju ključnu kost.

Tamo gdje moja je kosa napravila gnijezdo.

Sklonište za pokisle ptice,

Svih mojih kalendara.