Vladimir Tomaš | gušenje ptice na pučini

dok uplovljavamo u tiho modro padište rastvaraju se u nama hridi ploče krikovi (krik bezglasno presijeca brzinu leta) a ribe nam daruju tromost svojeg svetišta tajne predaka goleme oči pune požara; fotonske mreže dišu poput nemani a mi u ljuskama izmišljamo boga i dubine drobimo pogledima i slijepi od sunca saginjemo vrat koji spaja dvije umnosti jedno podizanje i trostruki pad u poimanju nirvane; život je tek tjeme uronjeno u vodu korijen koji kastrira kolje zemlju koja bubri podrhtava stenje umire ptica klizi korijenjem i preostalo tkivo postaje relikvija rezanje tjelesnosti u hramu kamenu metalu noći. spuštanje ptice u nukleus smrti božanski je zamišljena slika čovjeka koji treba i hoće umrijeti prije smrti