Lorena Vojtić | Corpus delicti

 

Molim te, samo ovo-

oprosti mi, jedini,

ali nemam te

hrabrosti opisati

jer ti ne staneš u stih

i nisi čovjek

od velikih riječi.

Ti si moja

iskrena vječnost,

ono milozvučno "da"

pred anđeoskim oltarom,

neprekidna potrebitost

trganja i spajanja,

i žudnja za dugotrajnim

ispreplitanjem prstiju.

Mi smo se zaljubili

i u prošlom životu,

u kojem nisu carevale

brojne ovisnosti

o stabilizatorima

raspoloženja,

opasnostima,

alkoholu,

adrenalinu i

brzopoteznim euforijama.

Nikad ne pišem

pjesme o tebi,

jer te imam zasvagda,

i moja je stvarnost postala san,

iz kojeg se nerado meškoljim

onako snena i razbarušena,

dok mi donosiš jutarnju kavu

i obasipaš me tihim poljupcima.

Zbog tebe me

gromko osuđuju

i čude mi se

razni znanci,

nerijetko pitajući

što to uviđam

u tvojim koracima

da sam ih odlučila sjediniti

sa svojim umjetničkim stopama.

Oni te ne poznaju

i njihova me mišljenja

ni najmanje ne dotiču,

jer znam da

u tebi ima čistoće

koju vješto skrivaš,

bojeći se ranjivosti

i posljedica koje nosi

njezino iskazivanje.

Ti ljudi nisu

vidjeli tvoje

bremenite suze,

lomljenje duše

poput krhotina stijena,

turobna prisjećanja

mučne odbačenosti i

napuštenog djetinjstva

te šavove na zapešću

neadaptiranog razbora.

Od prvog pogleda,

sa mnom već dugo

dijeliš dobro i zlo,

srdačne osmijehe

i djetinjaste rasprave

o tome tko je u pravu,

iako nitko ne odnosi pobjedu

u borbi s vjetrenjačama.

Ja sam te (do)čekala

još prije nastanka svemira,

gdje smo hodali

po ledenjacima,

brežuljcima i oblacima,

ne dodirujući tlo,

baš kao onu večer

kad smo, gubeći dah,

trčali kroz šumu

do željezničke stanice,

ne osvrćući se

na znatiželjne upite

tadašnjih prolaznika,

o tome jesmo li spremni

pogledati istini u oči.

Oduvijek se očituješ kao

prokletnički blagoslov,

jaka slabost,

trpljenje iskupljenja,

radost u žalosti,

moj početak i kraj svega.

Ti si sve ono

što (ni)sam ja -

sveti grijeh,

oplemenjujuća bol,

neprekidna požuda,

bujna strast,

glasno rođenje

veličanstvenog bića

koje smo

zajedno stvorili

i neprolazna ljepota

doživotnih tolerancija.

No...

Molim te, samo ovo -

oprosti mi, jedini,

ali nemam te

hrabrosti opisati,

jer ti ne staneš u stih

i nisi čovjek od

velikih riječi.