Tomislav Beronić | Frangere pane - Priče o frankopanskom kruhu 2

Oni će lomiti kruh

Ozalj, 1402. godine

Foto:Dinko Neskusil

Dolazak novih gospodara Ozlja unio je među stanovnike grada na stijeni više nemir nego strah. Knez Mikula Krčki već je nekoliko puta boravio unutar zidina, ali svaki put kao gost dok se zajedno s ostalim hrvatskim plemićima pripremao za borbe u Kranjskoj i Štajerskoj. Sada im dolazi kao novi gospodar sa svojom majkom, kneginjom Anom Goričkom. O njoj su čuli svakakve priče: i da je mila i blaga, i da je gruba i okrutna. Nisu Ozljani stoga imali straha od kneza, već ih je malo brinulo kako će prema njima postupati kneginja koju sve do sada nisu imali prilike sresti.

Dok se gradska straža postrojavala kako bi pokazala odanost svom novom zapovjedniku, služinčad bivšeg namjesnika Mikca Prodavića znatiželjno je s kruništa velikog zida promatrala kolonu konjanika i pješaka kako se polako približavala donjom cestom. 

- Evo kneza… – žamor se prenosio sa zida u dvorište. – Jaše vranca i ima srebrni štit… Kneginja je zasigurno u kolima… 

Kroz gradska vrata prvo je ujahala kneževa konjanička prethodnica. Iskusni kopljanici kružili su dvorištem ne silazeći s konja pogledom prelazeći od lica do lica. Ništa im nije djelovalo prijeteći. Za njima je nastupilo dvadesetak pješaka s kopljima i štitovima u rukama i mačevima za pojasevima, a za njima desetak lakih strijelaca. Šutke su se rasporedili po kruništu zidina potjeravši sluge u dvorište. Barjaktar je na kuli iznad gradskih vrata ponosno istaknuo crveno-zlatnu zastavu knezova Krčkih sa šestokrakom zvijezdom na gornjem crvenom polju. Ispred svakog pripadnika gradske straže stao je po jedan knežev pješak. Na trenutak se u zraku osjetio miris smrti.

Zapovjednik gradske straže istupi prema kneževom časniku i ponudi mu svoj mač. 

- Juraj, prijatelju stari. – časnik sjaše i raširi ruke: – Pa zar da Hrvat Hrvatu mač uzima? Vraćaj ga u tok. Trebat će ti kad opet krenemo na zajedničkog neprijatelja.

- Dobro mi došao, Petre. - Juraj se nasmije i pođe u zagrljaj starom prijatelju i suborcu. – Drago mi je što ćemo još jednom služiti istoga gospodara. 

Dvorište ispune uzvici dobrodošlice knezu koji je upravo projahao kroz gradska vrata. 

- Živio knez Mikula! - Petar gromko uzvikne, isuče mač i podigne ga visoko u zrak. - Živjela kneginja Ana!

Juraj klikne u slavu kneza i podigne svoj mač, a potom svi vojnici visoko podignu koplja. Nakon desetljeća sukoba i neizvjesnosti grad je konačno dobio moćnog zaštitnika. 

Sunce je dodirnulo obzor. Umorne putnike sluge povedu u njihove odaje. Svečanost ustoličenja kneza Mikule za gospodara grada Ozlja bit će sutra. Počet će svetom misom, a završiti pučkim veseljem i bogatom večerom za vlastelu. 

***

Dok je knez cijelo popodne provodio primajući u audijenciju lokalne velikaše i svećenike, kneginja Ana nadgledala je pripreme za svečanu večeru. Još je prije uredila da među uzvanicima bude Dora, sestra palatina Nikole Gorjanskog. Nije skrivala svoju nakanu da joj baš ona postane snahom.

Svi su uzvanici već bili za stolom kada je odjeknuo snažan muški glas.

- Knez Nikola IV. Krčki, gospodar grada Ozlja. – najavu poprate udarci kopalja o pod. – I naša gospodarica kneginja Ana.

Nazočni ustanu i pogledaju prema ulazu. Kneginja i knez upute se prema svojim mjestima. Dok su prolazili, muškarci su odavali počast naklonom glave, a žene laganim klecanjem. Knez Mikula pusti majku da sjedne prva, a potom i sam zauzme svoje mjesto. 

- Sjednite. – mahne rukom. – I dobro mi došli. Jutros sam se u crkvi obvezao pred Bogom svemogućim da ću štititi ovaj grad i njegove stanovnike. Sada to isto obećanje ponavljam i svima vama. Zauzvrat od vas tražim odanost meni i mojoj obitelji, poslušnost u izvršavanju mojih zapovijedi i vjeru u moje odluke. Prije negoli nam posluže večeru, zahvalit ćemo se Svetome Trojstvu. 

- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga… - ustane i prekriži se. Za njime ustanu i drugi. 

- Amen. – odjekne dvoranom. 

Riječi molitve vlastele i slugu uzdignu se u nebesa. Dok su ih izgovarali pognutih glava, kneginja je primijetila kako Mikula i Dora razmjenjuju poglede. 

Završivši molitvu, knez naloži svima da sjednu dok sam ostane stajati. Veliki okrugli kruh sa srebrnog pladnja ispred sebe primi objema rukama i podigne ga u vis tako da ga svi vide. Preko cijeloga kruha nalazila se raspuklina u obliku križa, dijeleći kruh na četiri dijela. Stari obiteljski običaj nalagao je da glava kuće prelomi kruh i podijeli ga svima za stolom. 

- Blagoslovi, Gospodine, ovaj kruh i one koji će ga blagovati. – izgovori i jednim snažnim pokretom prelomi kruh na dvoje. – Amen.

- Amen. – još jednom odjekne dvoranom. 

Knez odloži jednu polovicu na pladanj, a drugu još jednom prelomi po kraku križa. Odloži na pladanj četvrtine kruha, uzme drugu polovicu te prelomi i nju. Kneginja Ana ustane i od sina uzme dvije četvrtine kruha. U potpunoj tišini svi su gledali kneza i kneginju kako svečano i vješto lome kruh na manje komade, odlažući ih svatko na svoj pladanj. Kad su završili, prišli su im mladi sluga i sluškinja. Kneginja je svoj pladanj dala djevojci, a knez momku. Sluga je prilazio jednom po jednom muškarcu i svakome šutke ponudio kruh sa svog pladnja. Isto je činila sluškinja, nudeći kruh ženama. Svaki je gost ustao i uzeo po jedan komad kruha, naklonio se domaćinima i ostao stajati. Nakon što je podjela kruha završila, sluge su pladnjeve s preostalim komadima odložili ispred kneza i kneginje, naklonili se i povukli do zida. Knez se okrene majci i kimne, na što oboje sjedoše. 

- Donesite jelo i vino. – izgovori knez. – Neka se od ovog stola ustanu samo siti i napiti.

Uz žamor odobravanja uzvanici sjedaju. Sluge donose hranu i toče vino. Mikula pogleda prema Dori i nasmiješi se. Kneginja zadovoljno primijeti kako mu je djevojka uzvratila smiješak.

Raspoloženje je napredovalo sa svakim zalogajem, i još više sa svakim gutljajem vina. Kuharice su se uistinu iskazale. Knez je hvalio jela ozaljskog kraja, a gosti vino iz njegovih krčkih podruma. Iako ponosni na svoje trsove, Ozljani su priznali da u primorskom vinu naprosto ima više sunca. 

- Sve što smo danas kušali bilo je više nego dobro, ali nešto je za ovim stolom stvarno bilo posebno. – svojim riječima Katarina, žena kapetana Nikole, starog zapovjednika posade grada Ribnika, privukla je pozornost kneza i kneginje. – Ovaj kruh koji ste lomili. Nikada nisam vidjela niti okusila ništa slično. Okus mu je tako bogat, a miris božanstven. Da nije bio još topao, rekla bih da ste i njega, kao i ovo prekrasno vino, donijeli iz Primorja.

- Taj je kruh dio tradicije krčkog plemstva. – kneginja Ana nije krila ponos i zadovoljstvo. – Istina, pripremljen je ovdje u Ozlju, ali prema našem starom obiteljskom receptu. 

Rukom pozove svoju osobnu dvorjanku i nešto joj šapne. Žena poslušno kimne i brzo se udalji. 

- Ovaj kruh radi se samo u vrlo posebnim prigodama. – kneginja nastavi svečanim tonom. – Danas je poslužen u čast ustoličenja moga sina za novoga gospodara grada. Našoj je obitelji Ozalj jako važan i u to ćete se svi uvjeriti u godinama koje dolaze. Zato je na svima vama koji ste jeli od toga kruha obaveza vjerno služiti i slušati kneza Mikulu. Zauzvrat će vam moć naše obitelji pružati sigurnost i zaštitu. Sljedeći put ovaj kruh jest ćete na njegovoj ženidbi.

Pogleda u Doru. Djevojka ju je još jedan trenutak gledala širom otvorenih očiju, a potom stidljivo obori pogled.

- A onda opet na krštenju njegovih sinova i kćeri. – nastavi mirno i dostojanstveno. – Bit će ga i na svim posebnim događajima i svakog puta kada bude trebalo obnoviti zavjet vjernosti knezu i kneževskoj obitelji.

Dvorjanka se vratila noseći u rukama manju drvenu škrinju. Obilazi oko stola i odlaže škrinju na stol ispred svoje gospodarice. Kneginja otvori škrinju, iz nje izvadi debelu listinu objema rukama i pokaže je prisutnima. Tek su oni najbliži mogli vidjeti da su riječi ispisane glagoljicom. Početna slova i ukrasi bili su crvene boje, dok je sam tekst ispisan crnom tintom.

- Ovo je stari recept za lomljeni kruh. – ponosno izgovori. – Danas je prvi put pročitan u ovome gradu i danas je po njemu po prvi put ovdje ispečen. 

- Mogu li ga pogledati? – Katarina se nagne i ispruži ruku prema kneginji. – Znam čitati glagoljicu.

- Ovo je recept koji sam dobila u nasljeđe od majke kneza Ivana, mog pokojnog muža. – kneginja Ana lagano odmahuje glavom i vraća listinu u kutiju. – Kad za to dođe vrijeme da se moj sin oženi, predat ću ga svojoj snahi. Ona je prva koja će ga nakon mene držati u svojim rukama. Dužnost koju sada imam ja postat će tada njezina. Žao mi je, draga moja Katarina, ali ti već imaš muža.

Veselo se nasmije i pogledom s Katarine prijeđe na Doru. Katarina prihvati i šalu i zbilju. Uhvati smjer kneginjinog pogleda i zaustavi se na Dori. Djevojka se zacrveni i sramežljivo pogne glavu tako da joj kosa pokrije lice. 

Kneginja zatvori škrinju i naloži da ju vrate u njezine odaje. Tek što je izašla, u dvoranu uđoše glazbenici. Nekoliko trenutaka kasnije odjekne vesela melodija. Kneginja brzim pogledima potakne žene da muškarce navedu na ples. Čim su prvi parovi zaplesali, nagne se prema sinu.

- Pleši s Dorom. – izgovori mu tiho na uho. – To je dobra djevojka, a vidim i da se sviđate jedno drugome. Idi.

Mikula se na trenutak okrene prema majci, zatim otpije gutljaj vina, ustane i očima potraži Doru. Ona mu značajno uzvrati pogled. Gledali su se dok joj je prilazio i ponudio svoju ruku. Nisu odvajali poglede niti dok su hodali do sredine dvorane niti dok su napravili svoje prve zajedničke korake. U očima im se vidio mladenački žar. Nije to bila nikakva tajna niti išta što bi trebalo skrivati. Bila je to čista i iskrena ljubav na prvi pogled. 

Kneginja ih je zadovoljno gledala. Ljepota i snaga postajale su jedno. Njezin sin Nikola, knez Krčki, plesao je s lijepom plemkinjom Dorom, budućom kneginjom i onom koja će s njime lomiti kruh. Osjećala je to. Dohvatila je pehar i prinijela ga usnama. Vino joj je prijalo. Više nego ikada prije.