Kolumne

petak, 7. kolovoza 2020.

Rozin kutak


Morski kutak

Piše: Ela Ernoić

Je, drage moje i dragi moji, fletno, čim smo mogli, zbrisali smo iz lijepoga nam sivog-Zagreb-grada v mir, osamljenost Otoka gdi su zvuk bušilica i kranova zamenili cvrčki (“...i cvrči, cvrči cvrčak svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb”, Vladimir Nazor, “Cvrčak”, morti neko nigdar ni čul za tu pjesmu, v kaj iskreno sumnjam) pa Stijena opet nemre spati (ja morem, sam gluha) a cementnu prašinu, pesek i sol nošeni jakim jugom i burom (ovog ljeta imamo vrlo blagu zimu) tak da i tu po malem zdihavlem ali barem imamo veliku šumu okolo.

Turistov baš i ni, osim nekolko Poljakov, Čeha, Talijana koje gledimo malo poprek i držimo razmaka kad se sretnemo pri maslinama, na šetnici i v trgovini v koju idemo si z maskami ali si ih vugnemo proč kad se pozdravljamo i pijemo kavu v domačim kafićima di se ionak si znamo več i po tomu kaj Otok nema kanalizaciju neg se ide v septičke jame (znate kaj je “se”, ne?) koje kroz filter stijena negdi projde do mora.

Ima nekej v tom otoku, nišči ni obolil od korone a ni tu vrstu pive ne prodaju…

Mi smo vam tu več domači, nemam se s kim ni svaditi, reči svoj moto “se bum vas tužila”, pa mi nekak fali adrenalina.

Dok čekamo da stigne naručena knjiga (još ju nisam ni uplatila, moram direktoricu Julijanu pitati za popuniti rublike v uplatnici) koju bu pervo Stijena čital (otkril je Pavličića, ni mu za zameriti, 45 let je bil v inozemstvu, Stijena, ne Pavličić…), supružnički smo počeli rešavati križalke.

Ja odmah zgubim žifce, Stijena je kamen, on zdrži do kraja.

Od silne muke i patnje z križaljkami, neku sam noć imala jeziv san.

Dakle, Atal i Anakt su zeli vabak, pozvali me v edir i dali mi aport kak ete-u, pisan v itaritu, najti ilu pri rtnju  negdi v Translajtaniji.

Zela sam si jenu osminu otariva domačega špeka (na dijeti sam pa je logično da me papica i v snu proganja), dela ga v vreču od perdona i puna amoka krenula na put.

Serdita kak sam bila, obola sam uz put jednu elandu makar nisam rabijatni borac koji upotrebljava kate…

I, hodam ja, hodam, žvačem resto špeka i naletim na ziiiiimuuuu (sam plahtu zbacala z sebe) pa sam si morala sesti za rolbu da si puta ščistim. 
Kad ono, evo opet kamenja, zemle i mirisa mora, nekvi mamdan mi se pričinja, dobro je da pri sebi imam orićak!

Fakat, na rimešu je lijepe pisalo (na kajkavskom, na časnu reč) “Prejdi istam i tam ti je mamdan ile” i kak lema, stoji križek kak uskličnik z vrezanim “INRI”.

Mene se to v snu tak dojmilo, a i počela sam i kliktati kak “Eleonorin sokol” (o njemu drugi put) pa se probudil Stijena koji mi je nakon moje priče odma predložil da napišem eklogu, a kak ja nisam ni Kaštelan, Pupačić, Tin, Matoš, to nemrem a na natječaj za dramu nacionalne, glavne orte sam zakasnila, sam napisala prozni kratki tekst, duhovitog sadržaja.
Evo, vite kak se i v srednje srednjim zrelim godinama još uvijek obrazujem, osim kaj sam vam pozabila reči da sam se na kraju noćne more popela na Okit i od tam sam kliktala kak ptičurina.

No, sad me samo pitajte zakaj ne volim križaljke… vite koje posljedice mi to ostavlja, moram pod hitno ići zeti nekvi stvarni čalabrcak. 

Vaša Ela Rozi

Ps. Se nepoznate reči morete najti v rečniku i googlati iak su vam sa rešenja na zadnjim stranicami križalkov.
 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.