četvrtak, 13. kolovoza 2020.

Branimira Palić | Mon šer Michel Christian...


Mon šer Michel Christian,

ima i onih tužnih dana koji svanu iznenada, prikradu ti se s leđa i ostanu duže nego što je bilo predviđeno. Nepozvan gost kojem ne možeš reći ne jer je već prekoračio prag tvojega doma pa mu ponudiš stolicu, kavu, pitaš kakvu pije, hoće li šećera. Pa nešto iz pristojnosti, a više da sebe zabaviš tričarijama nudiš sve svoje šećere: imam smeđu kasonadu, običan smeđi u kockicama, a imam i one pakirane šećeriće koje iz navike uzimam u kafiću kad ih dobijem uz kavu, ali ih više ne pijem. Vadiš redom uspomene: nekoliko Vidikovaca, Gard, Glembajevi, KIC, Bacchus, La petite Jolie u koju te odvela prijateljica da kušaš jabuku u kojoj je isto jabuka. A tuga ne zna što bi odabrala, gleda na koji ti se šećerić najviše steže u grlu i uvijek odabere baš taj koji želiš spasiti od kave.

Potratiti će jedan jedinstveni šećer, a na što? Mogla je uzeti kasonadu. Tko joj je još nudio kasonadu? Takvih pakiranih ima po svim kućama. Ali ne. Ona hoće baš taj koji tebi znači sve, a njoj ništa.

I znaš da si pred njom bespomoćan. Ona će ionako uzeti što želi, pa sve i da joj nisam ponudila. Ona bi posegnula rukom ispod mojeg okruglog, obnovljenog stolića, napipala bi bakinu metalnu kutiju koja miriše na davninu, polako odvrnula poklopac dok bi me drugim okom promatrala. Kad bi vidjela da mi se disanje promijenilo, kad bi već odabrala jednu bijelu vrećicu, tek bi onda pitala smije li taj. Ja bih samo kimnula, odmahnula žličicom na kojoj je ostalo malo kavenog taloga kao da se to podrazumijeva.

Naravno da ćeš se sama poslužiti. Zar sam mogla misliti da bi uzela koji drugi?
Baš taj.
Ima, mon šer, takvih dana koji ti ukradu još malo uspomena, a zauzvrat ne ostave ništa.
Tad poželim da sam barem konobarica pa da mi ostave koji novčić za dobru uslugu, za osmijeh kad mi se nije smijalo, za grijanje mlijeka u lončiću i malo strpljenja da ne iskipi, u dane kad se nema strpljenja.

Mon šer, i takvih dana ima. Tad zaboraviš i na susjeda, na cijelu zgradu, a opet pozdraviš, pitaš kako su, treba li im štogod. Tad bi se pretvorio u klupko koje se stopilo s krevetom i reklo joj da, kad popije kavu, zaključa za sobom i ključ ostavi u poštanskom sandučiću.

Tuga ne pristaje na takve razumne dogovore. Inzistira da joj radiš društvo dok žličicom tjera posljednja zrnca šećera po šalici. Nije ga čak dobro ni promiješala, a baš je morala, morala je uzeti taj šećer koji uopće dobro ne sladi.


Tvoja cimerica B.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.