Kolumne

četvrtak, 13. kolovoza 2020.

Sve je to u glavi



Oni - Ja - Sredina

Piše:Martina Sviben
     
Dragi čitatelji naše Kvake, za mene je ovo, premda još nije na izmaku, bila osvješćujuća godina.  Možda je moj put tako posložen i određen da tek u 47. godini shvatim neke stvari o ljudima i sebi.

Najiskrenije zaključujem da psihološki sazrijevam sporije od drugih premda je uvijek naglašavana moja emocionalna inteligencija, koja možda djelomično to i nije, s obzirom na sve. Uvjerena sam da su tome pridonijeli djetinjstvo, moja altruistična priroda i određena količina egocentričnosti koja je vapaj za drugima, ali prema van se prikazuje pojmom koji sam spomenula. 

Godina 2020. naučila me da eventualno u životu možeš računati na osobu ili dvije, sretan si ako ih je nekoliko, ali u stalnost tog osjećaja neprestano sumnjaš (što nisam činila) ili naprosto, kao malo dijete, ulaziš u zonu komfora u kojoj si sam sebe uvjerio da su ljudi, svi ljudi, negdje u nekoj stanici u sebi zapravo dobri.    

Analizirajući, shvaćam da nitko nikad ne može u potpunosti ući pod kožu drugog čovjeka, čak ni ja. Iluzorno je, dakle, očekivati od drugih što ni sam ne možeš. Ljudska je priroda takva da druge gleda jednim naočalama, a sebe drugima. Nitko nije izuzetak - ni vi, ni ja. 

Između ta dva pola ipak postoji sredina jer je sredina nešto prirodno, osobito ako govorimo o stranama/polovima.  Sredina mora postojati, nužna je i potrebna baš zato da ne zaglibimo samo na suprotnim polovima. A i prema zakonima fizike, kao i logikom, dvije suprotne strane nužno imaju tu sredinu.  

Možda sam i previše spominjala riječ sredina, ali baš se na tom imaginiranom, nematerijalnom mjestu događa većina ljudskih odnosa. 

Na polu promijenjenih ličnosti, "čistog zla" - za koje čak mislim da ni ne postoji samo po sebi, nego je uvjetovano raznim čimbenicima te psihičkim bolestima i poremećajima oni su kojih se klonimo. Sad sam paradoksalna jer zaista ne vjerujem u skroz-naskroz zlog čovjeka pa prema tome, taj pol isključujem mada uvjetovano "postoji". 

Na suprotnome polu - zapravo su anđeli, predivni ljudi koji nikad neće napraviti pogrešku ni prema drugima ni prema sebi.  Postoje li uopće?  Znam samo da volimo vjerovati u njih. Lakše je živjeti s takvom pomisli.

Ove sam godine, a sve prethodne vodile su me tome, shvatila da postoji samo sredina, iako sam uvijek sa sigurnošću djeteta težila polovima. Učenicima u školi, svojim srednjoškolcima u bilo kojem razredu, radeći i interpretirajući razne književne i neknjiževne tekstove, uvijek ponavljam svoje uvjerenje (koje im nikako ne može odmoći i ne izalazi izvan okvira ljudskih prava, vrijednosti i Građanskog odgoja) da se ljudi ne dijele prema rasi, vjeroispovijesti, nacionalnosti i sličnim glupostima, da svi imamo osjećaje i da nam je tijelo isto građeno - ljudi se dijele samo na loše i dobre - ponavljam.

Eto, barem na papiru, jer verbalno drugačije zvuči, osobito kad se obraćaš skupini mladih, više ne vjerujem u to. Vjerujem da su svi i zločesti i dobri, onako pomalo. Nekima vladaju postojani principi koje ne žele mijenjati zbog drugoga, egocentričnost koja će uvijek dati prednost prvo sebi, ali ostat će nešto empatije i za drugoga. Tu su i podmukli, naivni, oni koji sve drže za sebe jer se ne žele izložiti, oni koji zapravo stalno važu ili su toliko plitki da ni nemaju oblikovan stav. Ima nas svakakvih, ali znam, naučila sam, da je mali postotak onih koji čine nešto za drugoga iz čistog altruizma i empatije. S njima također povezujem nešto što se zove "rok trajanja". Jednom, u nekom trenutku u sebi,  odustanu od drugoga. 

Još se uvijek poput djeteta pitam gdje sam tu ja, pokušavam se smjestiti nekamo, ali i to je pomalo glupo. Nakon nekih događaja s ljudima, koji su mi se zbili ove godine, polako sazrijevam u zaključku da nitko od nas nije postojan. Ako uopće ovo čitate, zapitajte se je li uistinu tako? Vjerojatno je svijet pun dobrih ljudi usprkos filmu koji je Predjednik RH nedavno spominjao u nekoj izjavi "Malo dobrih ljudi". 

Znam samo da smo u svojoj biti svi podijeljeni poput one bajke, indijanske ili usput izmišljene, ne znam.... Djed pripovijeda unuku da u svakome čovjeku postoje dva vuka koji se međusobno bore, crni i bijeli. Unučić radoznalo pita: - I, koji pobjeđuje? Djed mu odgovara: - Onaj kojeg više hraniš....
I to je to, mislim. Ono što možemo očekivati od ljudi i dati im. 

Imamo samo sebe i svoja stremljenja, svoje vukove koje hranimo. Ne smijemo postati ovisni o bilo kome, osobito emocionalno, što i jest najteže. Moje je duboko životno uvjerenje da su emocije najbolji dio nas. Ako se odlučimo za tu opciju, kad-tad patit ćemo. I neka. 

Što se mene tiče, odlučila sam se na obazirati i umanjivati značaj nekih ljudi u svojem životu, ali ostajem na strani emocija. Patit ću kad treba. Još uvijek vjerujem da to iskustvo oplemenjuje.   

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.