petak, 14. kolovoza 2020.

Aleksandar Horvat | Davorka Črnčec: "Aritmija tišine"


Aritmija tišine u Ritmu misli

Nedavno je održana promocija knjige “Aritmija tišine” Davorke Črnčec iz Nedelišća, u organizaciji književne udruge Ritam misli iz Varaždina. Bilo je lijepo, spontano, s mjerom.


Započevši ideju o ovom članku i radeći bilješke, zaključio sam da nije jednostavno pisati o drugima i njihovim djelima. Još kad se radi o prijateljima, to je tek dodatna otegotna okolnost. Da bi se promatračkim unutarnjim okom izdigli nad nekoga (ili mu klekli pod noge), treba naime, rastrgnuti ili, u najmanju ruku, izblijediti urođenu subjektivnu povezanost, onu nit koja nas uvjetuje da o prijateljima mislimo najbolje, a o neprijateljima najgore.

Priznajući svoju hijerarhijsku poziciju, književnu običnost i analitičku neuvježbanost, dozvolit ću sebi mišljenje te ga pokušati artikulirati, pri čemu treba moj stav promatrati s ove razine na kojoj jesam -  čitatelj i pisac koji će još neko vrijeme posizati perom za svojim uzorima. Ne bih se baš usudio secirati djela i dosege autora iz više književne lige, no Davorka mi kao prijateljica i suradnica našeg književnog kruga neće zamjeriti par riječi pohvale.

Upoznali smo se pred nekoliko godina hodočasteći po standardnim recitalima poezije u našem geografskom dometu.

Kako to već ide, s vremenom stihovi, kako Davorka kaže, “dobiju dom među koricama”, pa sam prijateljskom razmjenom postao vlasnik njenog pjesničkog prvijenca “Boja meda”. Za mene, pjesnika početnika, to je bilo otkriće. Poezija različita od onog što čitam na ovoj mojoj vanjskoj ljusci književne lukovice. Biblioteku Črnčecove sam upotpunio i njenom drugom knjigom, “Aritmija tišine”. Kratka, minijaturna, ali gusta i slikovita poezija. Ovdje mi pristaju i pojmovi poput inventivna, maštovita, metaforična, pitka, na trenutke intrigantna. Te su pjesme koncentrirane poput sirupa kojeg je poželjno razrijediti dodatnim promišljanjem da bi se uklopio u svijest. Kroz poznanstvo sam naučio da njene pjesme započinju kao ideja, misao, bilješka, iskra, koju zatim oblikuje inventivnim slikama do željenog oblika, te na kraju oduzima sve suvišno, obično, dvostruko i nevažno, ostavljajući koncentrat, esenciju svoje zamisli. Njene fraze su promišljene i inovativne, izbjegavanje općenitosti je vješto i dobrodošlo.

Iako su pjesme kratke sa stanovišta prosječne dužine, što je naravno moje subjektivno mišljenje, one su zapravo duge ako znamo da se radi o razrađenoj, uvjetno rečeno “široj” slici tek jednog tananog trenutka ili bljeska misli. Zanimljivo je da upravo ta kratkoća, te slike malog formata, prizivaju interes i traže još, poput ukusnih kanapea ili “grickalica” koje zarazno trošimo do zadnjih korica. I da, zaista, ljepše je kad publika želi još, umjesto da se pribojava da nakon druge strane postoji i treća, dok se neuspješno nastoji prisjetiti početka pjesme. Davorkine pjesme stanu na dlan, gutaju se u zalogaju, utrljaju se jednom rukom, spremaju se u džep.


U pjesmama dominiraju pozitivne misli i porivi, koje u velikoj mjeri definiraju odnos dvoje ljudi. Najčešće je to ljubav koja se diskretno pojavljuje u različitim metaforičkim oblicima i scenarijima, kao i u svim svojim sastavnim dijelovima poput privrženosti, vjernosti, lojalnosti, dosljednosti, opraštanju, strasti, poželjnosti... Na trenutke će se u tim ljubavnim svakodnevicama pojaviti i erotičnost, suptilna, nedodirljiva i nedokaziva, poput njegovanog ženskog bedra koje bljesne pri zaljubljenom tangu. Davorkine pjesme govore puno, smišljeno vode misao cijelim platnom, a ipak ostavljaju dovoljno nedorečenosti za smještaj naših vlastitih misli i poveznica, te tako postaju vlasništvo onog čitatelja koji je voljan uroniti u njih duboko, dublje od nemarnog grebanja površinskog sloja (što ionako spada u nepažljivo čitanje).

Čini se da je središte Davorkine poezije žena, točnije ženski duh kojem je voljna biti ponosna i ponizna predstavnica. Ona je ranjiva, onoliko koliko je to sama izabrala, da bi zadržala nježnost i ženstvenost, a istovremeno jaka i suverena da bi upravljala svojim dijelom svemira. Davorka u svojim pjesmama živi i te nam katkad iskreće, katkad umirujuće, putujuće fragmente daje na uvid i u nasljedstvo, ne opterećuje nas detaljima, ne objašnjava - slika riječima.

Dok je "Boja meda", kao prvijenac dala koncentrat Davorkinih misli koje je skupljala poput marljive pčele da bi ih pretvorila u zlatne ljekovite kapi, u nastavku, Aritmijom tišine, donosi nam sebe onim sporadičnim, aritmičnim redom kojim se njene misli u tišini događaju. I opet, zaokruženo, kratko i promišljeno. Nama, uronjenima u životne košnice, postavlja putokaze do novih medonosnih polja, lagano, na prstima, ne remeteći ni aritmiju, ni tišinu.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.