Donedavno stajale su na pladnju;
uz bokal vode, čašu vina,
uz slanu srdelu namočenu u razmšenom čvoru masline.
U tu izdašnost ni tuga ne stane.
Pakung s kojim može se trajati i kad jesen izuje ljeto iz sandala.
I kad drveće navlači kaljače na korijenje.
I kad oblaci se sive poput posijede ljubavne grive.
Nedostaju mi riječi.
Božji eter iz kojega povadit ću poeziju.
Kradljivca tražim uokolo.
Pogledam u lastavicu. Ne nosi riječ u kljunu.
Samo slamčicu za ljetnikovac.
Mušicu za pokoljenje. Doseg zimovanja.
Iz mora izroni dupin. Hihot nosi na zubu, pjesmu ne.
Ni on, morski tat, nije ukrao zvijezde.
Glas svemira.
Maestral povije oleander. Na granama cvjetovi.
Slični željenim riječima. U sezoni cvata.
A kad studen zareži tek na riječ privije se i životom prisegne pčela.
Nije lopov u vidokrugu.
Na slanom jeziku od muke dosolim srdelu.
Vodu prolijem. I bokal i čaša vinom bojaju staklo.
Prazni se pladanj. Nahranjena je krv. Napojena pluća.
Gladni sinusi. Žedni prsti.
Nije majka ukrala riječ. Njoj treba osmijeh.
Nije prijatelj oteo stih. On bi dodao i slovo i vino.
Nije neprijatelj orobio san. Što će njemu ljubav?
I tek na kraju osumnjičim razbojnike.
Tvoja koljena.
Pred kojima poezija skida šešir.
I u napetoj koži ostaje zaboravljajući na pladanj.
Žedneći prste do pogubne suše.
Dohvatim li usne koljena iz prstiju niknut će palme.
I vratit će se riječ u srdelu, ulje, vodu, vino.
U smisao. U oazu jezika.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.