četvrtak, 16. srpnja 2020.

Darija Žilić | Život


Hladna kava od jučer i debeli zastori koji prekrivaju zid i bijeli ormar ispod kojeg leži pas i spava, do večeri. Na stolu računalo i slike, dvije tri sintetska knjige, o srednjovjekovlju ili renesansi, o grijehu i strahu, o Zapadu i ljubavi. Izvana udara sunce u plahtu kojom smo zagradili svijet. I ograda, iza koje počinje šuma, spustila se do vrha naših glava, koje se odmaraju. Tijelo je otkriveno i sigurno u sobnoj balustradi, vižljasto i tiho, priziva očuđenje i zove san pred jutro, nakon svih tih vrludanja.


Da su se preklopili dlanovi prije dvadeset godina, nastala bi bića koja otkrivaju svijet, iza te šume. I postojali bi predmeti koji umiruju svijest svojim pomaknutim kretanjem. Ovako, šansona noći i kava koje se piju u bilo koje dana, rasipaju sjeme budućeg kruha na obližnje livade. I spava u daljini grad. A na zelenom tlu se veprovi igraju. I prinose slavu tijelu koje se budi i od toga, prazni bagrem prošlosti, oglušuje. Život je sada, i tu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.