O prvom grijehu slušo sam priče razne.
Nešto razmišljam: poslije onakvog peha,
Bilo bi divno vidjet (po cijenu Kazne),
U Rajskom vrtu - tragove Prvog Grijeha.
I evo, stojim pred Vratima od zlata.
(I sav sam tiho, da ne probudim Boga!)
Na sreću Petar hrče. Otvaram vrata.
Ona grozno zaškripe... Premrem od toga!
Tu Božji dom je. Smokva. Slika je ista.
Kroz prozor vidim skrletni Božji Prijesto;
Sa smokve visi čuvena stapka lista,
Kojim je Adam pokrio „ono“ mjesto.
A usred Vrta, na Stablu Trajnog Znanja,
Još uvijek visi Jabuka Božjeg Suda;
Kao da Adam pramajku Evu ganja,
U zraku lebdi (još uvijek) miris bluda.
A iza Grma, o, kako Raj sve pamti,
U travi dolje (što rajski moral vrijeđa),
Gdje dragi Bog ih zateče in flagranti,
Još stoji dubok otisak - Evinih leđa.
Ne, nema sumnje. To je (kako da reknem),
Puno jasnije, već što u Pismu piše.
Imo je pravo Gospodin. Ja tu kleknem,
Poljubim mjesto. I kažem: NIKAD VIŠE!
- Što NIKAD VIŠE??? – (Jesam li čuo Njega?)
Tim strašnim glasom samo Gospodin grmi.
Ja se okrenem… Nada mnom Vladar Svega!!!
A sav u zlatu. U brokatu. I srmi.
- Ti li si onaj što nosi lažno ime,
I k tome uze ime Praoca svoga?
Što sebe držiš za Gospodara rime,
A ovdje dođe da provjeravaš Boga?
Pa carskom kretnjom zabaci teške halje,
Otvori Vrata i diže Ruku svoju:
- Izlazi van iz Raja! I griješi dalje!
Vrata tresnuše… Ja se budim!!! (U znoju.)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.