subota, 25. srpnja 2020.

Narcisa Potežica,mr.sc | Ljudmila Ulicka: "Jakovljeve ljestve"


Obiteljka priča u povijesnim nevremenima   

Kao u svim djelima Ljudmile Ulicke tako i u opsežnom romanu "Jakoljeve ljestve", Fraktura, Zagreb 2019. u središtu je tragična životna sudbina, ovaj put obiteljska saga nekoliko generacija opisana u doba velikih povijesnih zbivanja tijekom dvadesetog stoljeća gotovo do današnjih dana. Spisateljica Ljudmila Ulicka poznata je našim čitateljima i prije toga po romanu "Daniel Stein, prevoditelj", koji je po mnogima najznačajniji ruski roman našeg doba. Tu je prema stvarnom događaju opisan životni put poljskog Židova Daniela Steina koji u Drugom svjetskom ratu kao prevoditelj u Gestapu spašava svoje sunarodnjake. Kasnije se i sam pridruži borbi protiv fašizma a da bi izbjegao smaknuće sklanja se u samostan kod opatica. Prelazi na katoličanstvo i odlazi u Izrael gdje obnavlja drevnu Jakovljevu crkvu na brdu Carmel, no kao čovjeka punog humanosti i proturječnosti do kraja njegova života ne prihvaćaju ga ni katolici ni Židovi.

Taj roman pozitivno ocijenjen kod publike i kritike tiskan je također u nakladi Frakture godine 2013., a tada na poziv izdavača u Zagreb dolazi sama spisateljica sudjelujući u razgovoru na popularnoj tribini "Razotkrivanje". 



Ponovo na  Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu u jesen, točnije u petak 13. rujna 2019. u 21 sat u razgovoru pod nazivom Razotkrivanje Ljudmila Ulicka  predstavlja svoj novi roman "Jakovljeve ljestve" te i ovaj put osvaja sve prisutne u prepunoj dvorani Glazbenog zavoda svojim mudrim i zanimljivim pripovijedanjem. Poslije toga dugi je red njenih obožavatelja čekalo dugo u noć njen potpis i otišli su kući netrpljivi kako bi što prije uživali u njenom spisateljskom umijeću.

Opsežan roman "Jakovljene ljestve" od 576 stranica preveo je s ruskog Igor Buljan, a  poslije briljantnog romana "Daniel Stein, prevoditelj", izlazi i druga knjiga iste autorice pod naslovom "Zeleni šator" (2018.), uz prijevod istog prevoditelja. U ovom romanu radnja se odvija između dvije smrti – odlaska Josifa Staljina i smrti Josifa Brodskog, pa se kao i u ostalim djelima Ljudmile Ulicke isprepliću povijest i sudbine običnih ljudi u mreži  uvjerenja, vjere i ljubavi koje čine složenost i veličinu ljudskog života. 

Roman "Jakovljeve ljestve" počinje poglavljem pod naslovom "Škinjica od ivovine" (1975.). s opisom Nore, koja je na neki način sama autorica ovog romana. Tako ovdje ponajviše od svih njenih djela prepoznajemo autobiografske elemente. Njena junakinja Nora je zaokupljena  svojim malim sinom kada dobiva vijest da je umrla njena baka. Tako se na samom početku isprepliće rođenje i smrt, početak i kraj, novi život i odlazak bliske osobe. Čitatelj usput upoznaje običaje prilikom ispraćaja pokojnika, kada se i poslije skromnog pogreba okupe susjedi i rodbina na zajedničkom ručku, a uskoro počinje dijeljenje  ostavštine. Na kraju kada se svi raziđu Nora, kao unuka iako ne želi ništa ipak dobiva kao svojevrsno najsljeđe škrinju s pismima i bilješkama u dnevnicima. Kao i u romanu "Daniel Stein, prevoditelj" i ovdje spisateljica posiže za epistolarnom formom i pred nama se nižu pisma i bilješke iz dnevnika koji su bili pohranjeni u škrinjici i to kronološki (najprije od 1910. poglavlje "Dnevnik Jakova Oseckog" , 1911. "Jakovljeva bilježnica",  1912.- 1913. "Pisma s Urala", 1913-1914 "Prepiska Jakova i Marije", Moskva-Jurjuzanj i Čeljabinsk-Moskva, slijedi razdoblje 1916.-1917., 1917-1925. "Kijev-Moskva", zatim progonstvo 1933. do 1936., ratne godine 1942.-1943. godine).  To je dugogodišnja prepiska i prikaz odnosa između njene bake i djeda, a dirljiva su djedova pisma, intimne ispovjedi i odgovori njegove žene. O djedu Jakovu se u obitelji godinama šutjelo, a Nora ga je vidjela samo jednom i to dok je bila dijete. Ali taj njen djed Jakov Osecki i njegovo dugogodišnje izbivanje neće ostati tajna, jer naposljetku iako dugo poslije njegove smrti otkriti će se njegov život kroz njegova pisma i dnevnike koji su dugo bili pohranjeni u škrinjici od  vrbova drva. 

Tako saznajemo ne samo da je Jakov Osecki bio u progonstvu i u zatvoru, već i kako je tamo živio, čime se bavio. Godinama je njegov život protekao u svojevrsnoj izolaciji – daleko od normalnog života. Opisujući svoju svakodnevnicu, predočen nam je njegov život, to su opisi njegove samoće i čežnje prema njegovoj ljubavi, najprije mladoj ženi ali kada se poslije puno godina vraća kući ona ga više ne čeka. 

Na kraju saznajemo strašnu tajnu o čemu je sama spisateljica Ljudmila Ulicka pripovijedala na susretu u Zagrebu. Ona je u svojoj obitelji otkrila neke velike tajne. Čak je u knjizi navedeno: "U ovoj priči iskorišteni su fragmenti pisama iz obiteljskih arhiva i izvaci iz dosjea Jakova Ulickog (Arhiv KGB-a No2160)", pa tako kći iz sudskih spisa i arhiva saznaje da je njen otac prokazao svog oca, potpisao priznanje optuživši vlastitog oca. U romanu njena junakinja Nora u Arhivu pronalazi Zapisnik ispitivanja i čak stranicu na kojoj Genrih Jakovljević Osecki govori "u slučaju da se moj otac pokaže kao narodni neprijatelj, onda ću ga se bez ikakva oklijevanja odreći" i odjekuju njegove riječi da su mu "Partija i Sovjetska vlast - draže od svega". Na taj način Nora saznaje istinu o ocu i djedu, u njoj pulsira jedna te ista misao "Jadni Genrih", on je dobroćudan, bezopasan iako lakomislen, pa zašto je pohitao već sljedeći nakon očeva uhićenja odreći ga se, denuncirati, opravdavati se i konačno upropastiti vlastitog oca. Glava joj je pucala kada je pomislila "Možda je štitio obitelj? Mene i mamu? Jadni Genrih..."  Zato je njen djed  poveo puno godina u progonstvu, daleko od svog rodnog mjesta i voljene obitelji. A sve se saznalo tek pronalaskom pisama u starom kovčegu na tavanu, taj motiv da je zahvaljujući pismima otkrivena obiteljska tajna je glavni pokretač radnje u romanu.  

Ali prema riječima Ljudmile Ulicke ipak je puno toga u romanu i izmišljeno!

Zanimljivo je bilo kada je u Zagrebu na književnom susretu ispričala svoj život. Naime kao školovana biologinja, radila je u genetičkom laboratoriju. Potajno prepisuje tekstove zabranjenih pisaca pa zbog rada na samoizdatima dobiva otkaz, a sada kao profesionalna književnica od osamdesetih godina prošlog stoljeća bavi se pisanjem proze i dosta putuje, naročito na relaciji Moskva-Izrael. Napomenula je da iako godinama ne radi u svojoj struci, to je područje koje ju je oduvijek zanimalo, osobito genetika. Rekla je da je važno upoznati ne samo svoje roditelje i njihove postupke već i ostale svoje pretke jer na taj način upoznajemo i tumačimo svoje postupke. Očito je nešto od toga ugradila u stvaranju ovog svog romana. 

Kasnije Ljudmila Ulicka radi i u kazalištu. I njena junakinja Nora radi u kazalištu, uspješno piše scenarije i tamo upoznaje glazbenika Tengiza, koji je i režiser a ona mu pomaže u kostimografiji i scenografiji. Slijedi povijest njihovih susreta, svjedoci smo njihovog neobičnog prijateljstva i ljubavi kroz dugi niz godina, ujedno prekida i konačnog rastanka.

Na zanimljiv način dotiče se Ulicka problematike Židova u Rusiji. Tako opisuje da je Nora 1992. godine jednom prigodom dobila ponudu za postavljanje scene za predstavu "Guslač na krovu". Tada provincijski redatelj, čovjek s reputacijom svadljivca i s tajanstvenim vezama Jefim Berga upita Noru, što je po nacionalnosti, da nije Židovka? Ona se iznenadila: u osobnoj joj je pisala majčina nacionalnost - Ruskinja, ali židovstvo svoga oca nikad nije skrivala i odgovara da je Židovka  "Napola, po ocu! " (str. 485.) A redatelj tada komentira da mu to odgovara i na taj način ona dobiva agažman da sudjeluje u toj predstavi. Jedan od suradnika u kazalištu govoreći o motivaciji svoga sudjelovanja u tom poslu kaže "vi Židovi, agresivni ste i sve vrijeme osvajate tuđi prostor...vaš Levitan slika naše pejsaže, vaš Chagall unosi u naš prostor svoje židovske fantazme, vaši Pasternak i Mandeljštam služe se ruskim jezikom kao svojim, vi zagađujete rusku umjetnost unoseći u nju duh kozmopolitizma, koji razara rusku cjelovitost i čistoću." (str. 486.) Čak govori da je antisemitizam jedina obrana pa ako  "ne gradimo prepreke, zaraziti ćete svojim židovskim idejama cijeli svijet." Priznaje da je antisemit i kaže da je spreman pomoći i napraviti tu židovsku predstavu samo zato da se "svojim židovskim idejama ne gurate u naš ruski svijet". U romanu likovi raspravljaju o Židovima kao glavnim kozmopolitima Europe ali tumače da se istodobno gubeći svoj "nacionalni identitet" pojavljuje suprotan pokret, cionizam, čiji je cilj stvaranje samostalne židovske države, koja nije postojala skoro dva tisućljeća.

Za tu državu koja  je ipak stvorena, "plaćena je golema cijena: šest milijuna stradalih u plinskim komorama", pa je tako Nora radeći na predstavi dobila svoj posljednji obrazovni tečaj iako je i ranije slušala o progonima Židova iz jedne u drugu zemlju i o želji Židova da ostanu živjeti u svojoj zemlji. Zato je rad na scenografiji za tu predstavu za Noru bio najzahtjevniji posao u životu, pa u završnici kada policajac obavještava Židove da ih sve iseljavaju u Ameriku, na sceni s rešetke se spuštaju ljestve, a  komentar je bio da se može smatrati da su to "ljestve Jakovljeve". Treba se podsjetiti i na biblijsku priču o Jakovu koji griješi protiv oca, a "ljestve jakovljeve" baš kod Ulicke postaju simbol religijskog jezika prenesenog u književnost. Po Norinoj zamisli na sceni Židovi strgnu s motki zadnji sloj zavjesa i nabace na sebe te nebeske noćne ogrtače, uspinju se ljestvama i nestaju gore na rešetki, na mračnoj pozornici, u crnom kabinetu, ostaju samo motke i niti jedan čovjek – prazni svijet iz kojeg je otišao narod.  
U romanu je puno praznine u životima njenih likova, neispunjenih nada i neuzvračene ljubavi, razočaranja i propalih ideala, ali junaci ove obiteljske priče koračaju naprijed usprkod svega, iako ponekad i sustaju prolazeći kroz burno stoljeće ruske i europske povijesti, u doba Revolucije, stradanja u Drugom svjetskom ratu, doživljaju čistke za vrijeme staljinizma kao i nemire i probleme najnovijeg doba. Njeni glavni likovi  - Nora i njen sin Jurik dolaze u doticaj s pozitivnim i negativnim stranama zapadnog svijeta, odlaze u Ameriku, tamo mladog Jurika privlači glazba, posebno jazz koji ga popuno osvaja, ali tu je i opasnost od droge sa čime se čitava njegova obitelj bori, pa se svi ponovo vraćaju 2000 godine u domovinu. Radnja se proteže do 2011.godine. 
Na samom kraju knjige kao dodatak je "Geneološko stablo obitelji Osecki". Tako se lakše snalazimo u tom spletu brojnih likova i njihovih rodbinskih odnosa, dobivamo bolji uvid tko je djeda tko čiji otac, koliko je tko imao žena ili brakova, čije je tko dijete, pregledno je i jasnije kakve su im rodbinske veze. Njihove puteve, krize i želje pratimo iz poglavlja u poglavlje, spisateljica isprepliće događaje i pisma, vraća nas u prijašnja razdoblja obiteljske prošlosti, predočava nam zapise i opisuje različite sudbine, a prema riječima kritičara stvara mrežu različitih okolnosti i utjecaja, pa se tu isprepliću povijest, okolina i geni. Na taj način Ulicka majstorski stvara veliku knjigu kroz koju se uspinjemo poput Jakovljevih ljestvi. Zato su "Jakovljeve ljestve" knjiga o kojoj se s pravom može reći  da je zasigurno nećemo zaboraviti, posebna je to i jedinstvena knjiga koju ćemo čak zaželjeti ponovo pažljivo i polako pročitati.

Kritika o djelima Ljudmile Ulicke:

"Jedna od najčitanijih (i najnapadanijih) ruskih spisateljica piše romane koji se lako čitaju, a usto su i nevjerojatno važni. Baš kao i još jedan disident, nobelovac Boris Pasternak, Ulicka svoje likove stavlja ispred politike. Prema prognozama, i ona bi ga jednoga dana mogla slijediti u Stockholmu." – New York Magazine
“U Jakovljevim ljestvama Ulicka beskompromisno pokazuje što je sovjetski sustav činio ljudima koji su bili preslabi da mu se suprotstave. Ovaj roman najosobnija je knjiga Ljudmile Ulicke.” - Süddeutsche Zeitung

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.