Igor Petrić | Uspavanka

Noć se polako topi
u čaši jutarnje svjetlosti,
stariš.

Uz ritam teških koraka,
krvnih zrnaca
opijenih etanolom
i ustajalim zrakom skučenih stratišta,
stariš.

Zorom slaveći nova buđenja,
mišići se polako zagrijavaju na radnu temperaturu,
praćeni nejasnim mrmljanjem
prvih riječi dobrodošlice,
stariš.

Nitko te ne razumije.
Uznemiruje ih tvoja smirenost,
dok analiziraš njihovo postojanje,
stariš.

Sjedeći bezbrižno
zavaljen u naslonjaču
i ništa ti više nije bitno,
stariš.

Spreman i odlučan za skorašnji odlazak
nečujno poput sjenke što kroz vrijeme
nježno gubi svoj tamni sjaj,
možda posljednji put budiš se
uz svjetlost novih svitanja,
stariš.

Znam!