srijeda, 15. srpnja 2020.

Sandra Bogdan | Sedam čvorova


Samoća.
Mjesto na kojem si čista,
u odjeći skrojenoj od magle i mjesečine.
Na sjevernoj strani prozora
mjesec blijedi.
Miriše mirta i cimet u tvojoj čežnji.
Ali ljubav nije došla.
Lice je ostarjelo na način da ga ljudi više ne pamte.
Jedno jutro nastupila je Smrt sunca.
Problemi nisu nestali i pretvorili se u prašinu.
Kuća je rasla sa svojim zahtjevima.
Više se ne sjećaš što je prethodilo lošoj sreći,
možda si previše dugo gledala
u razbijeno ogledalo
pa se duša rasula u komade stakla.
U tom rasulu okrenula se još jedna godina.
Te noći, kad si odlučila umrijeti,
na poljima gdje bila su vješala
plakali su nevidljivi ljudi.

Tvoja duša raskrižjem izgubljena luta.
Crni psi laju, smrt ima opor miris i okus pelina.
Gledajući u dubinu tamne vode
skočila si u odraz univerzuma,
rastočila svoju bol od crne soli
u vilinskim krugovima.
Više te nema.
Tvoje želje umrle su kao djevice,
tvoje suze postale su mjesečeva voda.
Oslobođena čvorova života
snivaš,
pokrivena samo nebom.
Na kraju tame, doći će svjetlost.
A kad stigne,
vezat ćemo vjetar u čvorove
da nas više nikad
ne potope oluje.

Fotografija: Sandra del Sorea

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.