Još korak dva do Zodijaca,
do prazne klupe,
od rampe do rampe, kroz pješčani žal,
kroz trsku pogled na procvali nar,
na prozirno nebo,
na oblak s rupom i pješčani sat.
Curi zlatni dan na bijeli žal,
na ružmarin i lavandu,
na usamljeni val,
na plavu ribu, na sitniš u mreži,
na morske stražare
i oštar krik prepolovi dan.
Plivam u vjetru, udara, tuče,
ubrzavam korak, ispravljam leđa,
hladi mi vrat ledeni dah,
u rukav se uvuče.
Gutam buru, kapljice soli,
plešu po koži svi vjetrovi u ruži.
Levant se lijeno s oblaka dovuče
s noge na nogu, s mora na sprud,
pod vjeđe se sakrije i žari lice,
utiša žamor i smijeh i plač,
na nepcu ostavlja oporu sol,
tražim sjenu i sladoled.
Tramontana i maestral blag,
izdaleka donose mali val,
i pjesma daleka s pučine doleti,
košuljica zmije ispružena na cesti,
gušter na zidu i leptirov san,
na plaži plavi suncobran.
Jugo i oblaci putuju skupa,
dva tata spretna za ruku se drže,
ukradu boje, nestane dan.
Razbacuju rublje i oštre riječi,
izmiješaju pjesme s mora i rijeke,
i nove i stare morske priče
Valovi donose kišni bal,
luduju, plešu,
iz dubine pjevaju alt,
korak naprijed, nazad dva,
al ne mogu s njima, nisam mlad,
i ne može tako, nije fer,
svi vjetrovi ruže u isti tren,
taj valcer ne znam i nisam vješt,
al ona me hvata u još jedan ples.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.