petak, 12. lipnja 2020.

Nikola Šimić Tonin | Žaklina Kutija: Riječi s vrha vala


Teško je povjerovati i nama koji poznajemo Žaklinu kako je ovo prva ukoričena knjiga njenih pjesama. U Kaosu vremena koje živi, Žaklina ulazi hrabro u ožiljke života upjesmujući ih.
Priča: Svaka pjesma ima svoju priču / Svaka priča svoju tajnu pjesmu / Svaki stih je samo tužna kaplja / Ostala na dnu srca neiskapana / Svaka pjesma svoju suzu /  Svaka suza svoju pjesmu
U njenim pjesmama nema jalovih fraza. Ona iskreno i bez zadrške daje sve iz sebe. S toliko zrcalnosti nutrine. Nema suvišnih riječi, raspjevavanja, pjesma teče bez zadrške bistro i glatko.

Duh: Sa smetlišta riječi / veličine planine / proviri neki stih / kao miš / iz rupice srca. / I ja zaboravim / sav otpad svijeta / zureći / u bojažljivo / protrčavanje duha.

    Žaklina Kutija pjesnikinja je među nama koja to uistinu jeste. Samozatajna kao i svaka doista apsolutna vrijednost. Takva je i njena poezija. Poezija intelektualca.

Sjekira uma: Zagriz vremena / Opožarenim oblacima / Silinu putenu snaži // Rane zacijeljele / Nude se mirnoći dželata / Sjekira uma ljupku misao brusi.
Okusivši gorčinu životne stvarnosti i težinu misaonosti, iskustveno zrelo misli i oštrobrido zaključuje o sadržaju vremena i čovjeka.

    Razgovor: Kada usnama dodirneš / Sol suze svoje / pomisliš da si sam / na svitu tom / 
i tiho Boga upitaš: / zašto sve tako je. // Kada klečiš pred njim / i moliš Ga / da te bar ne'ko / razumi / i da nisi tako prokleto sam / da te ne'ko 'jubi. // Kad stvorija te / na ovi svit / je l' i sam plaka' / je li zna' koliko si / Dio stvaranja. // Ako je misli' / da život je / Nešto usput / je l' /  Spreman / Reć: / Oprosti!
    Odlikama što je rese, pjesnikinju Žaklinu Kutiju, a nije im malen broj, od onih ljudski do pjesnički, umjetnice riječi, dižu je u vrh hrvatskoga pjesništva. Subjektivnim iskustvom pokazuje moderan senzibilitet, usmjerenog izraza slobodnoj metaforičnosti i jednom nadrealističkom sublimatu zbilje.

Duša: U punini besćutnosti / Tankoćutnih osjetila / Otklizala u pustinju / Još je jedna // U tamnici / Šutjela je / Štropot tijela / Prestao je / Ništa / Samo / Nestala je / Još jedna  
    U svojoj poeziji Žaklina Kutija ujedinjuje osobno doživljeno s koloritom zavičaja, mudrošću Rame, iz koje je ponikla, i primorskog kulturnog prostora u kom jest i živi, podneblja i život puka, emociju i iskustva, baveći se i tradicijskom kulturom, sve to kao boje u duginom vijencu slaže u vijenac pjesme i kao duga povezuje poetskim mostom u svim poetskim bojama pjesme.
Ključar: Lik s Orijenta / Zamišljeni jahač / Velebita / Vladar / Mora i svijeta / Ključar svih lokota / S tajnom 
    Gdje je početak ako nema kraja, a mogao bih ovako u beskraj.
Žaklinine pjesme ne kroti riječ, ne koriči ih i ne zatvara, one su otvorene i slobodne, u harmoniji našega jezika, na standardu, idiomu kraja i njoj drage ikavice, imaju svoju zvukovno glazbenu odliku, i mnoge njene pjesme su uglazbljene: Čovik, Lanterna, Stari Arbanas, Dišpet i Zavit. Oblikovane oblikom duše, ove su pjesme pisane Ramom, kamenom, morem, Velebitom, cvijetom, pticom, čovjekom, srcem, ljubavlju.
 …  Al ipak ponekad kada sumnjamo / da ovi život neš moć izdržat / pruži nam ruku Neko nepoznat / i Čovik Čoviku bude spas – Čovik


Žaklina Kutija: Riječi s vrha vala, Knjiga pjesama, Hrvatsko književno društvo Ogranak Zadar, Biblioteka Donat, Zadar 2020.
 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.