petak, 12. lipnja 2020.

Tomislav Domović | I bi žena





Dovoljno si tuge nažmikala u život
Baci krizanteme, uzmi tulipane
Skini korotni osmijeh s lica, ispljuskaj se pčelama,
imat ćeš kasnije vremena i za žalovanje
Danas odbaci veo, zabaci kosu duž ulice
Vijori kao majka kad iz nje si izlazila

Dovoljno je tuge duša otpečatila
Sad, dok još si živa, postrojene misli raštrkaj,
nahrani pelud lahorom
U dah skreni rijeku,
tu zvjezdanu rijeku kojom gaze neustrašivi ljubavnici
Sruši mostove, pusti skele i dojke nizvodno
Prazne oči odloži u noćni ormarić,
iz kozmetičke torbice izvadi sokolove
U zaključano srce ispusti hidrogensku bombu,
od preživjelih nemira sagradi grad kojeg pokorit će moji nemiri

Dovoljno dugo te nije bilo u zraku
Sunce je umorno od čekanja,
vjetrovi nestrpljivi ponijeti te u šume bez staza
I tvoje tijelo te treba
Prikraćena gipkost
Izlovljene jegulje
Sunce je klonulo, vjetrovi zašutjeli
A i ja sam od silnog skitanja isplazio vrućinu na jeziku

Ako ne zbog sunca, ako ne zbog vjetrova
Onda zbog mene
Vrati se u tijelo
Budi žena

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.