četvrtak, 4. lipnja 2020.

Jasna Popović Poje | Crnokosom


(paleći  mu lampion)

Znaš, onih osamdesetih, voljela sam tvoju kosu, jer je bila crnja od drugih,
a voljela sam i tvoje oči, jer su bile snenije od mnogih.
Voljela sam te, onih osamdesetih, jer si bio za mene drugačiji od svih…
Ljubav je gorjela u meni, drhtalo je srce,
ali – ti si imao svoj život u kojem nije bilo mjesta za mene.
Htjela sam biti bar njegov mali djelić, poneki sat, poneka minuta,
ali ostala sam u tvojim tamnim očima samo obična ulična prolaznica.
Iako si znao da si junak mojih pjesama i zarobljenik mog srca,
za mene nikada nisi našao vremena.
I nisam htjela o tebi pisati pjesme,
nisam htjela da ostanu sjećanje o NEZNANOM,
ali srce je nosilo riječi i one su bile jače…
Ti i ja smo bili tako daleko, a ipak tako blizu:
danju u pjesmama, noću u snovima.
I dok si važan gotovo svakodnevno koračao šetnicom našeg grada,
ja sam te dozivala u sebi i molila da se okreneš, jer sam iza tebe
šapatom brojila tvoje korake.
Željela sam samo pogled tvojih očiju, Bože, samo pogled crnih očiju!
Bio si mi drag i zbog lijepog imena, zbog crne kožne jakne i kariranih košulja pastelnih boja.
U početku mi je to bilo dovoljno.
E, da, i moja te  je školska kuta voljela. Na njoj je bilo jedno N.
I na koricama sata je pisalo jedno N,
a na torbi od trapera, sjećam se, bilo je izvezeno crveno srce i N u njemu…

I to je sve. Baš sve. Početak ostao početak.
Ušao si CRNOKOSI, ti i tvoja cigareta,
jednog običnog ljetnog dana u moje srce i moje stihove ostavivši trag.
Moja je mladost dobila tvoje ime,
a moje pjesme svog junaka
ZAUVIJEK…
( I nemoj si umisliti, CRNOKOSI, da su to nad plamičkom lampaša moje suze…Ne! To ponovno počinje kiša…)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.