petak, 13. ožujka 2020.

Željko Bilankov | Labudiica






Na rječici bistroj
kada suton gasne,
labudicu vidjeh
te večeri krasne.

Pa poželih načas
dodirnut je malo,
da umirim moje
srce radoznalo.

Polako i tiho
spustim se do vode,
al' odjednom ona
put izvora ode.

Požurih na mostić
ispod kojeg nesta,
u tajanstvu noći
sa ovoga mjesta.

Nesretan i tužan
što je nema više,
zaželih sa neba
da zaplaču kiše.

Dok odlazim stazom
a slapovi huče,
hoću li je naći
mene misli muče.

Bila je to ljubav
baš na pogled prvi,
od boli se sada
moje srce mrvi.

Ma, odustat neću
znam, ona se skrila,
jer se boji da joj,
ne odrežem krila!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.