četvrtak, 19. ožujka 2020.

Zdenkica Stanec | Mitološka priča: Samo ću malo odmorit dušu


O nama govore  kao o vječno mladim djevojkama odjevenima u duge prozračne haljine  s bujnom raspletenom kosom neobične ljepote koje imaju čarobne moći.

Misle da živimo u blizini izvora i špilja, u blizini drveća ili u zemlji.

Od  kada znam za sebe,  ja živim na šumovitim dijelovima Žumberačke gore.

Stoljećima sam upijala  ljepotu, mirise i zvukove i tokom odrastanja postajala sve svjesnija i drugih  vilinskih  duhovnih bića oko sebe, ali i duhovnosti životinja i biljaka.

Uglavnom sam ih primjećivala u sumrak kada bi dugačke sjenke padale na drveće, čuo se huk sove a priroda pulsirala zajedništvom .

Poigravala sam se s kitnjastim vjevericama, sovama ušarama i uplašenim zečićima.

Ljude bih lagano dodirivala svojim vilinskim koprenama, pozdravljala pri dolasku i odlasku iz gorja.

Prolazila su stoljeća.

Došlo je vrijeme kada su neki novi mlađi ljudi dolazili sve češće. I ne samo to. Govorili su, razmišljali  i zračili  višim oblicima svijesti.

Osluškivala sam njihove misli, osjećala novi žar u srcima, toplinu duša koje se razumiju i streme k nečem višem, većem, ljepšem.


Počeli su procesi evolucijskog prožimanja svijesti a onda i sve češći kolektivni duhovni pozivi da žele susrete s nama anđeoskim bićima i da im je do toga stalo.

Govorili su o duhovnosti duša, o ujedinjenju inteligencija, o svijesti koja se razvija i povezuje.

Znala sam.

Počela se ostvarivati moja iskrena želja za ostvarivanjem duhovne cjelovitosti i ljubavi.

I

Bili su jedna od naoko obićnih samoborskih obitelji. Živjeli su  u niskoj prizemnici u samom Centru Samobora i  imali  sreće jer su kao rijetki sačuvali sklad zajedničkog života djeda i bake, sina i snahe, unuka i unuke koja je u međuvremenu odselila u vlastiti stan . Odlučili su prodati   stari vinograd s malom vikendicom i  kupiti  joj stan u Samoborskim vrtovima u kojem je živjela već četiri godine s čestim dolascima u roditeljsku kuću zbog djedove bolesti.  I tog je zimskog olujnog dana   na nagovor bake i mame stigla kako bi se pridružila nagovaranju da djeda odvrate na još jedan planinarski pohod.

Živo se  sjećala  kako je i brata i nju kao male vodio na planinarenja  baš na Žumberak, na najviši vrh Svetu Geru i Kapelicu Svetog Ilije .

Godinama bi i ona i brat nestrpljivo čekali   da prođu i Božićni blagdani i  Novogodišnji  praznici da bi počele pripreme  u sijećnju za Planinarski pohod . Očarale su ju Djedove Vilinske priče a posebno Kapelica Sv. Ilije, nastala  u 15.stoljeću u vlasništvu zagrebačke nadbiskupije. Cijele bi godine pamtila miris stoljetnog kamena Kapelice, huk vjetra u krošnjama i tihu pjesmu Vila i Vilenjaka u šipražjima. Proučavala je arhitekturu i saznala    kako je sačuvan  donji dio orginalne građevine te da se  može prepoznati gotička sakralna arhitektura po četverouglastom kamenom oltaru i dva kamena zidna postolja ispred oltara. Djed joj je pričao kako su ostaci bili dovoljno sačuvani da ih se konzervira i na njima podigne drveni krov i toranj,a sa strane sakristija. Bio je ponosan što je bio prisutan kad je  nakon tih radova Kapelicu blagoslovio pokojni kardinal Kuharić  1997.godine.

Gorsko-planinski masiv Žumberačkog i Samoborskog gorja očarao je mnoge,  ali samo iz njoj znanog razloga - njenog djedu posebno. Pričao bi  joj dogodovštine, susrete i često odlazio sam na duge šetnje. Poznavali su ga i seljaci koji su tamo živjeli, ali i rijetki planinari.

Spretno i veselo i u ranim sedamdesetima penjao bi se  zidinama samoborskog i okićkog Starog grada, a povremeno odlazio i u  ozaljski Stari grad. Uprkos dva srčana udara, prkosio je   strmim i oštrim grebenima a onda kretao na lagane šetnje pobrđem i livadama.

Opijao se mirisima i zvukovima šuma i livada i uživao u ljepoti.

Kanjone Kupčine i Slapnice posjećivao bi u vrijeme ljetnih žega. Poznavao  sva sela i zaseoke, oranice, livade, pašnjak i šume.

Donosio bi joj mirise prirode ali i prelijepe priče o susretima s nekim svjetlosnim bićima. Baka i mama odmahivale bi rukom govoreći da su to bajke pa bi i Djed  pričao o tome sve kraće i sve rjeđe.

Znala je da je to zadržao za sebe. I bilo joj je krivo.

I nju su na šetnjama hiljade vrsta biljaka očaravale svojom ljepotom.  Isticali bi se hrvatski karanfili s nestvarno lijepim ružičastim cvjetovima, raznovrsne orhideje, crnkasta sasa, perunike i mirisavi dvolisti , kao i planinska tustica biljka mesožderka.Neke od njih presadila je i u svoj mali vrt.

Posebno se radovala jeseni. Tada bi s Djedom i bratom išla u berbu gljiva, a zimi na sanjkanja i skijanja.

Podučavao ih je pojedinim vrstama ptica. Pričao o susretima s vukovima i rijetkim medvjedima. Ljeti bi pecao pastrve i hvatao potočne rakove .Sa  speleolozima bi se  uvlačio  čak i u  vlažne i mračne  špilje, spuštao u jame gdje su se  gnijezdili puževi , pauci i šišmiši.

Upravo se  parkirala pred kućom pazeći na bakin ružićnjak koji ove godine opet nije bio obrezan.  Znala je da će se Djed radovati što ju vidi i da će biti uporan te da neće odustati od Pohoda.  Nadala se da to nagovaranje  neće dugo trajati jer je još trebala do prijateljica  zbog dogovora za Samoborski  karneval.  „Sunčice! Vratila si se." Djed joj se smijao od uha do uha  okružen mapama i knjigama u dnevnoj sobi.

„Znači, ti ipak ideš i ove godine“- pitala ga je.

„Idem, naravno“- odgovorio je Djed i zagrlio ju. „Treba mi da malo odmorim dušu“.

II

Te godine u siječnju sjeverni vjetar hučao je i brujio nemilosrdno noseći nove nanose snijega od Save sve do Rakovog potoka , prema obroncima Plešivice i Žumberka sve do Gornje Vasi.

Samobor se zabijelio. Ogromne količine snijega odvažane su kamionima s jedva prohodnih ulica, a novi i novi je nanovo padao.

Dvijesto kilometara   obilježenih planinarskih staza bilo je prekriveno snježnim pokrivačem  a planinari su ipak bili spremni za odlazak na Svetu Geru.

Mirisalo je na češnjofke i kuhano vino, vadile su se lopate ali i planinarska oprema za pohod.

Djed i Otac i Sin mislili su isto.Željeli su zajedno na Pohod ali su najstarijeg člana danima odvraćali od iste nakane.

„Nema predaje“- rekao je Djed, sin je protuslovio  a unuk slegnuo ramenima- „O k“

„Dečki, to Vam i nije pametno“- prozborila je Žena gledajući kroz prozor vijavicu koja je nosila suho lišće pred vrata njihove jednokatnice.

„...Vani je temperatura u debelom minusu. Ako ima pametnih među onima koji se spremaju krenuti , onda bi bilo dobro da se to barem odgodi...“

Oni nisu imali namjeru odustati.

Djed je ponovo i ponovo pričao o vremenu  kada je s kardinalom  Kuharićem počeo izgradnju Kapelice na Svetoj Geri.  Otac  se oduševio aktivnostima Hrvatske Gorske službe Spašavanja  i predvodio ju i ove godine  a unuk je oduševljeno navlačio nove gojzerice jer se  od najranijeg djetinjstva najbolje osjećao u prirodi kada je bilo najhladnije s najviše snijega,

„Vi i Vaši izazovi!“- promrmljala je i slegnula s ramenima.

„A zašto čuvaš ovo?“- pitao je unuk Djeda pokazavši na osušeni cvijet u ramici u kutu njihovog hodnika.

„To nije OVO nego biljka Runolist“- požurila se prije Djede odgovoriti Žena.

Starac je drhtavom  rukom prešao preko stakla, otpuhnuo prašinu i prozborio „Uspomena....Draga uspomena na mladost...Bilo me je na svim planinama...Ovaj runolist raste na jednoj od najviših koje sam ikad posjetio i osvojio...“Onda mi namignuo i pokazao rukom dugu valovitu kosu. Znala sam da misli na svoje priče koje sam sve upamtila.

III

Sveta Gera je na svojih 1.178 metara  najviši vrh Žumberačke gore na Hrvatsko Slovenskoj granici i planinarski izazov za generacije zaljubljenika u prirodu. Hrvati  taj vrh  zovu i Sveti Ilija, ali  je naziv  gotovo zaboravljen te se češće koristi stari slovenski naziv Sveta Gera.I te su godine i planinari i članovi Hrvatske Gorske Službe spašavanja Stanice Karlovac  i HGSS Samobor imali svoj cilj koji ni vremenske nepogode nisu mogle osujetiti.

Djed je tumačio unuku:

„Pohod se održava  od 1994. godine, kada su se na poziv Svetog Oca, pape Ivana Pavla II, u cijelome svijetu slavile svete mise za mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Put kreće od Sošica do vrha Sv. Gere , najvišeg vrha Žumberačkog gorja, gdje se održava misno slavlje u kapelici Sv. Ilije....“

Žena je samo uzdisala, povremeno bi se prekrižila i šutke slijegala ramenima.

Znali su da ove godine Pohod osiguravaju HGSS-ovci. Znali su da na dežurstvo dolazi jedanaest članova HGSS Stanice Karlovac i jedanaest članova HGSS Stanice Samobor zajedno sa skijašima i ralicom u jednom dijelu puta. Znali su  da će biti teško. Ali nisu znali da će jedan od njih doslovno   istraživati svoju granicu života.

Samoborski i karlovački  zaljubljenici penjanja i planinarenja koji su gotovo napamet poznavali put i kojima je Izlet značio odlično zimsko osvježenje  u mislima su bili sa zagrebačkim planinarima koji su se okupljali  kod Lisinskog i proučavali plan puta.Ove godine zbog vremenskim neprilika njih manje od stotinu.

Proučavali su Plan:

06.45  h okupljanje iza Lisinskog, 
09.00  h  okupljanje u Sošicama  i polazak prema vrhu Sv. Gera, cca 3h hoda
12.00  h  misa u kapelici Sv. Ilije
13.00  h  povratak prema Sošicama
17.00  h povratak u Zagreb

 „Nemojte misliti da ću odustati“- rekao je Djed popravljajući jaknu. „Vas nije bilo niti u planu kad sam sa pokojnim Kardinalom Kuharićem   prelazio tim putevima.

Našli su se u Samoboru, a onda  krenuli zajedno.

Uspon je započeo na „autobusnom stajalištu“ pokraj gostionice  koja nudi domaće specijalitete. Bila je to ujedno  i obavijesna postaja HGSS-a koji su baš taj dan iskoristili za trening u prirodi i predstavljanje nove sportsko-rekreativne aktivnosti u planinarstvu „penjanje na skijama“. Uz žamor, pokoju vruću rakijicu ili čaj iz ruksaka započela je priprema za uspon. Neki su na vrh „sprintali“  a neki su među kojima je bio i Djed krenuli polako i s oprezom. Članovi HGSS-a telefonom su izvještavali:“ Uvjeti na stazi su zimski, u kategoriji težine uspona K2/T2, visina snijega odokativno  60 cm, ako ne i više. Na mjestima zapuha i 2 metra.Snježna mečava  jenjava ...Na putu do vrha – snijegom zasipane stope planinara... Svladavamo  siparu i nakupina snijega...Treba nam   povećan oprez zbog nestabilnog i skliskog terena...Imamo nekoliko starijih osoba...Moguća su poskliznuća i padovi...“

IV

Promatrala sam  ih  lebdeći iznad njihovih glava u zlačanoj omaglici, ovijala bi se oko njihovih tijela grijući ih a onda na krilima nove mečave odlazila malo ispred malo iza njih.

Otprhnula bih uvis, zabljesnula im zjenice i čudila se njihovoj hrabrosti i upornosti.

Bilo je  manje od stotinu ljudi u skupini koja je kao čudna snježna gusjenica prkosila snijegu, buri i hladnoći.

Znala sam da Čovjek taj put teško može izdržati. Pogotovo ne Djedica koji se sve sporije kretao na kraju kolone.Došao je na granicu između Svijeta živih i Svijeta mrtvih.

Imala sam mogućnost upravljanja vjetrovima, oblacima i vremenskim uvjetima ali ova borba za to ljudsko stvorenje bila je za mene previše.

U srcu zime prkositi hladnoći i vjetru u vrijeme kada se stari borovi i stoljetna bjelogorica ruši okovana ledom, prelazilo je moje mogučnosti.

Pozvala sam u pomoć i vodene i zračne i vatrene vile a hladnoća  i vjetar bili su sve nemilosrdniji. Sukobili smo se u borbi za Čovjeka a on je bivao sve slabiji.

V

Svjetlost je u Djedovim očima gubila sjaj. Noge su otkazivale, a srce kucalo sve sporije....Duuugo nije... Pa bi opet počelo...

Kolona više nije izgledala kao gusjenica. Ljudi su se sjatili oko čovjeka.

Negdje u daljini, čuo je sina kako zove helikopter s ekipom Prve pomoći iz Samobora.

Bilo mu je svejedno. Znao je da dolazi kraj.

Polegli su ga na nosila, utoplili i nešto ispitivali a on se radovao tami koja mu se primicala.

Tami kao pustoši,kao ničemu, kao konačnom kraju bez neba, bez blizine, bez daljine, bez ljudi , bez svijeta...Samo crna praznina koja je sloboda i KRAJ. Radovao se što mu prožima tijelo,vuče u sebe i donosi konačno oslobođenje.

Negdje u daljini čuo je glasove

„Tata, izdrži“

„Djede, dolazi helikopter. Spasit ćemo te.“

Prekasno, sve je bilo prekasno.

Kretao je putem  prema novom Početku bez straha i bez tuge s osmijehom na licu i osjećajem sreće.

VI
                                                  
Ljudi su se odmaknuli od umirućeg da Hitna odradi svoj posao.

Počeli su s reanimacijom. Minute su bile kao vječnost. Stariji su se prisjetili da su na prethodnim pohodima već ostali bez dvoje ljudi koji su na put kretali unatoč  upozorenja.

Snijeg je prestao padati. Za manje od 5 minuta, sunčeva svjetlost obasjala je proplanak i natjerala ih da zažmire od njene snage koja im je razbijala očne jabučice.Vjetra nije bilo, a ipak je okolo ljudi, ralice i helikoptera strujalo nešto nadnaravno.

Činilo im se kao da su u bazenu s valovima energije koja im se nagomilava oko nogu, prelazi  preko struka i dolazi do glava.

Djed je posljednji put iznenada otvorio oči i sjeo na nosila. Nasmiješio se i pogledao prema kraju proplanka gdje je počinjalo šipražje i bjelogorična šuma.

Ljudi oko njega pogledali su u istom smjeru misleći da će i oni ugledati nešto ili nekog. Ali očito da je to vidio samo on. Nakon dugačke minute, polako je klonuo na nosila i podignuo ruku u znak pozdrava

„Ne mogu više, žao mi je .....“- rekao je  i izdahnuo.

VII

I ja sam bila prisutna u trenutku ispuštanja njegove duše. Bila je to jedna od mnogih koje sam primila s tužnom dobrodošlicom.

Znala sam da dolazi vrijeme boljih ljudi i bolje budućnosti i za njih.

Osjećala sam nakon stoljeća i stoljeća išćekivanja da su njihove duše na višim nivoima. Neke su razmišljale o vlastitoj duhovnosti. Hrabrile su se međusobno govoreći  o ujedinjenju inteligencija i   o svijesti koja se razvija i povezuje.

Znala sam da dolazi do  evolucijskog prožimanja svijesti a onda i do  sve češćih kolektivnih duhovnih poziva da žele susrete s nama anđeoskim bićima i da im je do toga stalo.

Počela se ostvarivati moja iskrena želja za ostvarivanjem duhovne cjelovitosti i ljubavi.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.