Davorka Androić | Balkan - Prije kiše - Dodir

Balkan

Balkan je boemska točka  bezgraničnih potencijala.
Blijeda u haljini blatnoj na vrhu bijelog brda, bisere blistave brojiš. Bosonoga 
krčiš put buntovnim pjesmama, bubnjiće paraš, bojišnico bez baruta. 
Blaguješ prve bobe borovnica, brusnice, bruskete s bakalarom gutaš, klize u bunar bez
dna. Nosiš dvije bijele marame, svaku u jednoj ruci – desnom maramu ispireš vodom,
hladiš užarene  glave. U lijevoj pripravna marama predaje. 

Taktiziraš.

Nema predaje. Besposličare bacaš u bezdan, bahati bezglavo bježe od boli bliskih susreta
s tobom 
u bunilu o  bludnicama baljezgaju u prozirnim bluzama – za bagatelu sve, beskraj bi utopili
u šumećem bombonu. Balavci busaju se u prsa bijesno u bistroj baruštini vlastite bruke. 
Budućnost brzo se budi.
Brusi bridak bodež. 


Prije kiše

Vadiš slatki krumpir iz plodnosti vapnenaste crnice. Trored nasječenih drva, smola i
mahovina. Čeka ih crvena nakrivljena streha. Limenu podsuknju Lade pokrpat ćeš vatrenim
koncem. Posjeći korov u šumi, dok je lišće još živahno suho, a krhke
grane pucketave. Rasplamsati žar u kaminu Panovom frulom, kroz dimnjak poletjeti noćnoj
svježini u vatromet s pjesmom Vipala.

A poslije kiše? Molit ćeš sunce da ti otvori kapke, nabrekle od vode. Preplavljen i prepolovljen.
Oštar, kao miris kave što podbada. Čeka te topao ogrtač obložen svilom.

Dodir

Moji su dlanovi senzorske ploče. Možda zato kada slikam, boju razmazujem prstima, na platnu ostaje trag boje u idealnom odnosu punine i praznine. Ne plaši me toksičnost supstance. Toksični su sijači straha, odbijam ih dodirnuti, izbjegavam rukovanja, viču za mnom: ,,Da vam pružim ruku", a ja već leđima okrenuta žurno marširam i mašem.
Kroz prste osjećam zrak, koje olakšanje, zrak, gust i maglen kada sam na izmaku snaga.
Jedva se probijam kroz njegove čestice, a kada plešem i u trku kradem vrijeme otvara se preda mnom. Rijedak.
Sve rjeđe dodirujem ljude, onako ovlaš kako mi je bilo sasvim prirodno u svakodnevnoj komunikaciji. Taj naizgled površan dodir ostavlja fleš informacija. Suosjećam, zbog slabe izolacije, tegobne misli u mreži beznađa. Ne bježim. Manipuliram umom. Eksperimentiram, slažem mozaike. 
Kad sam prvi puta stavila dlan na njegove grudi, uzdahnuo je duboko i poslije olakšano disao. Rekao je:  ,,Mogla bi liječiti dodirom" . I mogu, svi to možemo, odnosno mogli bismo, jer vise od svega potreban nam je impuls razumijevanja, nježnosti, podrške. Volim takve dodire, zato valjda volim papirnate knjige. Gotovo da ih žmireći mogu čitati dlanom, Morseovo pismo. Još k tome zvuk šušnja pri okretanju stranice, intermezzo za uzdah.
A psi lutalice, izgladnjele mačke prate me vrebajući mog pogled. Osjete s kim imaju posla, znaju, ako ga uhvate, bit ćemo prijatelji.
Prehlađen zmaj u meni nalazi liječnika, a tko će liječiti mene?

Autorica teksta i slika u akrilu : Davorka Androić