nedjelja, 1. ožujka 2020.

Andreja Kešić | Prevelike su Vam te cipele, gospodine Šetaču


   - Prevelike su Vam te cipele, gospodine Šetaču niz Aleju Velikih Strasti. Čujete li me?! Kuda ste pošli, bez onoga što jeste, sa komičnim hinjenjem onoga tko niste, u vrhove cipela naguranim?

Vratite se, gospodine Šetaču, sramotite moj odabir čovječnosti, saplićete se o svoju prevelikost, ja sam procijenila da Vam poljski put ljepše stoji jer nema imena.

   - Znaš li ti A, kuda sam ja pošao kada sam tebi došao? Krenuo sam niz Aleju Nezadovoljstva, a ti si se ukazala u drvoredu, na mjestu izvaljenog stogodišnjeg čempresa. I pitala me:"Tko sam Vam ja?"

A riječ nisi izgovorila. Nisi me ni vidjela, jer si žmirila. Nisi me ni čula, jer je vjetar još uvijek snažno puhao u suprotnom smjeru i sve moje riječi je raznio razvaljene u slova, po vitkim krošnjama preostalih stabala, ugnijezdio ih na strateška mjesta, kao lešinare sa krilima. Poljubio sam te u vrat i ti si tek tada otvorila oči i oslijepila mi sve misli o slobodi. A ptice su zaboravile letjeti.

   Zavezala si mi pogled za zapešće desne ruke i povela me između drvoreda, Prečicom Novoga Bijega od preglasne usamljenosti među ljudima. Tišina je sjajila na tvojim usnama, a ja sam poželio da si stvarna.

   - Sjećam se, gospodine Šetaču, da ste bili veliki dječak sa krupnim očima, koje nikada nisu plakale. Kako sam znala da ste to baš Vi iza kamenoga lica, nisam sigurna, kao ni danas kada Vam gledam zatiljak prelomljen od osvrtanja.

  Sjećam se, da je nit između mojih zjenica i Vašeg ručnog zgloba bila pređa od nade i bola. Zaboljeli su me svi zubi odjednom, jer moj veliki strah je paradentoza.

   Sjećam se, da smo zajedno sanjali taj san u kojem ja znam kako da nam olakšam vrijeme koje brojimo pokušajima da ustanemo sa koljena. Čekanje nije mjesto, ono je vreća pijeska za vratom. Ako hodate, lakše će ju lešinari razderati i svako zrno će postati trag. Zvijezda posijana u Aleji Izgubljenog Vremena.

Kroz koju sam Vas provela, da vidite zamrznute prizore Vaših krivih procjena ljudi, kojima niste dali priliku kada su Vam oči htjeli vidjeti srcem, ali nespretnim riječima su povrijedili sujetu maštača.

   - Nisi me slušala. Nisi mi odgovorila, A. Znaš li kuda sam ja zaboravio otići, jer te nisam očekivao, a pronašao takvu istu kao ja? Umjesto drveta. Bila si utvara moga uzdaha.

   - Čujem Vas sada, gospodine Šetaču, jer govorite djelima. Ona ostavljaju otiske Vašega cilja, koji je ostao isti i dok smo sjedili na obali Jezera Želje. Vaš polazak nije imao namjeru da stignete na odredište sa Imenom, već da Aleju Nezadovoljstva skratite za dužinu našega susreta. Niste mene očekivali, ali ste se nadali nekome. A ja sam zaglavila u toj istoj aleji, nadajući se da ću se u drvo pretvoriti, usaditi i dati smisao svojoj nemogućnosti. Niti ja nisam očekivala Vas.

   Recite mi, gospodine Šetaču, zar nisam u pravu i ovaj put dok šutimo o važnim stvarima? Recite mi, zar ne bi bilo ljepše da nemamo lica? Recite mi, zar nije krivo protumačen putokaz najveća zabluda? Recite mi, zar neimanje cilja nije smisao odlazaka?

   Pošli ste pronaći način da zaboravite tko ste, ali da ga nikada ne pronađete sa onim što jeste. Odvezali ste, bez upozorenja, čvor moga pogleda sa svoga zapešća i zamijenili cipele za veće, jer ste pomislili kako ste prerasli oči dječaka i na putokazu za Aleju Nečovjeka, pročitali da su ispisane Vaše riječi: "Velike strasti".

   Ja sam ostala. Nisam drvo postala u Aleji Nezadovoljstva. Samo kamen koji utanja, u muljeviti rub Jezera Želje. Sa mrtvim očima žene uz koju se ne vežu uspomene. A Vi, gospodine Šetaču, razgovarate sa mnom kao da imam ime. I kao da ste me ponijeli sa sobom, u džepu kaputa od mahovine. Jer sada, dok smo bezglasno razgovarali, Vi ste postali jablan i izgubili ste cipele, i sa njima ono što niste. Odnijele su ih šumske životinje da ih vrate Velikim Ljudima koji predugo hodaju bosi. Zbog Vaše pohlepe za veličinom koja Vam ne odgovara uz boju kore. Jer Vaše riječi žive kao razbacana slova u krošnji Vašeg uma, kao lešinari Vašim željama. Jer živite svoje šetnje u mislima. Jer ja nikada nisam postojala.

   - Reci mi, A... tko sam, uistinu, ja?


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.