subota, 29. veljače 2020.

Damir Bešlija | Zimski dan



Dok krpe snijega miluju središte grada
Kraj velikog stakla u svom naslonjaču
Dvije sijede glave, ta ljubavna garda
Razdijeljeni lampom sjećanja žvaču

Očale se plaše da ne padnu s nosa
Dok joj čita nježno poeziju davnu
Gledajuć' u sahat što u kutu jeca
Ona smješkom blagim vraća prošlost sjajnu

Tad naglo se diže pundža sijeda, niska
Te sitnim korakom u kuhinju krenu
On i dalje čita - ta još mu je bliska!
Kad god negdje ode, ostavi mu sjenu

Iz daljine stana, k'o ljubavna graja
Dopire tako poznat i ljubak joj glas
''Ljubavi, evo nestade nam čaja
Skuhaću sad kahvu, eto me za čas'

„Stari, čuješ li me, čaja više nema
Šta nam fali kahvi, svakako je vakat
Što šutiš, vraže'', odgovora nema
Iz topline sobe hlupa samo sahat

Kako je izašla, hitro se i vrati
Ljuta što šuti i sa njom se šali
Sijedu joj pundžu brzina skrati
Na pragu stade: ''Odgovori mali!''

Mjesto odgovora, knjiga je na podu
Očale u krilu i pogled u klatno
Pobijedivši usnu, dvije modre kapi
Umrljale kragnu kao boja platno

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.