Pogledaj ove ljude, što nemaju života,
Od uspjeha ih tuđeg hvataju groza i zima.
Bauljaju u tami neraspetljanih rima,
U svakome tko svijetli opasnog sluteć zelota.
Slušaj ih kako ruže sve što o srcu zbori,
Kada kisela lica slušaju neku šansonu.
U zrakoprazan prostor dižu se u balonu,
A ruke su im suhe i prazni razgovori.
Promotri te što nisu podlegli snu niti strasti,
A prema "lirskoj vrsti" imaju svoje rezerve.
Ti semantičko zrnje kljucaju iz konzerve,
U običnoj su zemlji zaboravili rasti.
Pjene se tako i viču, prkose i inate,
Tajno bi htjeli biti bardi i trubaduri.
U literarnu vječnost svima se strašno žuri,
I svima im je krivo što nisu valjali za te.
19. veljače 2020.
Flora Green
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.