srijeda, 19. veljače 2020.

Snježana Akrap-Sušac | Don’t cry for me Argentina


“Bako, zar ne bi bilo lijepo da odeš u posjet sestri u Argentinu? Niste se vidjele šezdeset godina! Društvo bismo ti pravili moja djevojka i ja.” To je predložio sin moje prijateljice uoči obiteljskog ručka. Baka mu je prvo odgovorila da “ne more”, a kad je inzistirao na razlogu, rekla je da možda ima neku kroničnu bolest pa je neće pustiti u zrakoplov. Svi su se nasmijali i rekli  joj da je potpuno zdrava. Nemoćno je slegnula ramenima i izustila: “A kako ću dicu ostavit?”

Unuk i “dica”- dvije sredovječne gospođe, moja prijateljica i njezina sestra, gledali su se širom otvorenih očiju i usta. Kad sam ja došla, sat kasnije, još uvijek su tako sjedili.

Vidjevši moj zbunjeni izraz lica, baka mi je rekla da bi je slali u Argentinu, a ona ne može nikako. Rekla sam: ” A kako biste dicu ostavli?” Baka me zagrlila jer su svi počeli vikati na mene. Raplakala sam se zbog bake i njezine sestre, Evite Peron, cipela, Madonne I gauča te tiho zapjevala: ” Don’t cry for me Argentina…”

P.S.

Dok vi ovo čitate, baka i ja upoznajemo prekrasnu zemlju Argentinu. Ja sam izgubila prijateljicu, ali nešto se u životu mora I žrtvovati, a ona mora prihvatiti da život nije bajka.

1 komentar :

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.