srijeda, 18. prosinca 2019.

Dragana Novaković | Tamo gdje (ne)pripadam




Svuda su oko mene laste
gdje god bila.
Crna pera s prošaranim bijelim lete
istim putem, uokolo vraćajući se.

Gdje god bih se pomjerila bile bi iste,
na jugu ili zapadu,
ne razlikuju se.
Govore istim jezikom
i plešu poznatim plesovima.
Istih se i plaše.
Skrivaju se od mraka među krošnjama
i broje godišnja doba,
vraćaju se i odlaze.

Pusti su dani bez njih.
Samo sivilo i hladnoća titraju uokolo
do njihovog povratka,
a kada se vrate,
kada ih ugledam
pjesma počinje
i putuje horizontima bez prestanka.

Svatko ima nekoga svoga
gdje je siguran i spokojan.
Prepričava vrijeme
i bdije nepomično na sopstvenim krilima.

Svatko ima svoj dom,
a moga doma nema.

Vinula bih se poput laste u bespuće
i slavila život.
Slavila bih sreću i zajedništvo
nečega što nepostoji.

Svatko od nas ima svoj dom,
 a moga doma nema.

Strane su ulice kojim god kročila
bile one poznate i strane,
meni i drugima.

Tamo gdje ne pripadam pišem drugim slovima,
govorim istim, a opet me ne razumiju.
Pokušavam se pronaći,
ali kada bih se potrudila
opet me ne bi razumjeli.
Opet bi rekli da ne pripadam,
svi bi oni to rekli
samo sebi ne bi nikada.

Svi mi imamo nekoga tko ne pripada isto.
Svi pa tako i ja.

Mi zajedno ne pripadamo,
ni tamo gdje ciglu nazivamo kućom,
ni tamo gdje radimo da bi smo je imali.

Mi nigdje ne pripadamo,
ali pripadamo sebi i jedno drugome.

Tvoje ruke moj su dom,
a tvoje srce moje ognjište.

Ti si sve moje,
a ja ono uzajamno isto tebi.

Tamo gdje pripadam nije ispisano na papiru
već je skriveno i nedokučivo svakome.
Svakome, ali ne meni.

Ti ono si tamo gdje pripadam!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.