srijeda, 27. studenoga 2019.

Savo Orozović | Lukina ljetna priča



Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca…

U svom tom miru i ljepoti oko sebe bio sam izbezumljen.. Masline, smokve, oleandri, kaktusi, kava – sve sam to poznao ali nikako nisam uspijevao prepoznati svoj odraz u ogledalu.


Tko je čovjek koji me promatra iz odraza? Kako je dospio ovdje, kod koga i gdje se nalazi? Tolika pitanja bez odgovora činila su me bespomoćnim.

Otpio sam kavicu, sklopio oči i pokušao se sjetiti bilo čega ali bez uspjeha. Onda mi sine ideja – pretražit ću odjeću i sobe i uz malo sreće pronaći neki osobni dokument ili predmet i sjećanje će se vratiti. Ustanem energično u namjeri da pohitam ali me zategne u desnoj nozi pa uz bolnu grimasu klonem natrag u stolicu. Pogledam koljeno i tek tada postanem svjestan široko zavijene potkoljenice. Ozlijeđen sam i vjerojatno sam doživio neku nesreću. Nije mi preostalo drugo doli pričekati svoje domaćine i zasuti ih svim pitanjima koja su me trenutno mučila.

Razmišljajući o svim ovim nepoznanicama - zadrijemam. Probudim se u miru terase i odlučim ipak malo istražiti okolinu. S par slika u sobama promatrali su me meni nepoznati likovi – bradati kapetani ozbiljnih lica sa ženama i obiteljima iz nekih prošlih vremena. Na novijim uokvirenim fotografijama uočim vjerojatno najljepšu djevojku koju se uopće može vidjeti no njeno niti jedno drugo lice nije mi bilo poznato.. Siđem u prizemlje i izađem u dvorište. Šepajući obiđem prostor omeđen visokim kamenim zidom. Naiđem na hrđavu metalnu kapiju i izađem van. Nigdje oko mene nije bilo ničega – ni kuća, ni ceste, bandera ili kakvog drugog traga civilizacije. Neobično. Krenem ka molu i sjednem na hrđavi stup za vezivanje čamaca. Pogled mi skrene ka vrhu brdašca na kojem se bijelio svjetionik crvenog kupolastog krova. Zagledam se zatim u more, u modru daljinu u kojoj se počeo nazirati zlatni sumrak. Učini mi se da čujem udaljeni zvuk brodskog motora pa zaškiljim da izoštrim pogled i tek nakon par trenutaka uočim na horizontu točku koja se približava.

Sve glasnije se čuo taj zvuk i brodica je bila sve bliže, a s njenim približavanjem raslo je i moje nestrpljenje da napokon vidim ljude ovdje. Kraj mola pristane plava barka iz koje izađe pet ljudi, a među njima i simpatična djevojka s fotografija iz kuće. Kad me vidjela usne joj se razvuku u široki osmjeh pa potrči, zagrli me i poljubi u obraz govoreći: „Luka, ljubavi, probudio si se! Kako si, boli li te noga?“. Zbunjeno i nesigurno rekoh da ju ne prepoznajem i da se ne sjećam ni kako se zovem.. Osmjeh na njenom licu u času zamijeni zabrinutost.. Bio je tu i doktor, dva policajca i stariji čovjek sa sijedom bradom kojeg sam uočio na fotografijama u kući.

Djevojka, moja zaručnica Ana, ispričala mi je sve – kako smo na susjednom otoku slavili njen rođendan i kako sam nakon vijesti da je trudna pretjerao s pićem i veseljem te sam u jednom trenutku neodgovornog ushićenja odlučio skočiti sa stijene u more. I tu mi se izgubio svaki trag. A pored sve nevolje započelo je i nevrijeme..

Eh, tu je sudbina uplela svoje prste pa me more nasukalo na žal obližnjeg otočića na kojem je njen djed svjetioničar. Barba Niko silno se iznenadio vidjevši s terase tijelo na žalu, odvukao me nekako do kuće, prepoznao me, zakrpao ozljede i krenuo barkom po pomoć. Pozvao bi on mobitelom ili radio vezom pomoć ali je nevrijeme prekinulo veze pa nije bilo drugog doli krenuti barkom.

I tako.. Počnu mi se vraćati sjećanja.. Na oluju, kišu, vjetar... Kao kroz maglu bljesnu slike dupina. Dupina??? Valjda će mi se sve vratiti s vremenom pa ću razumjeti i ove fragmente. Uglavnom, shvatio sam da ponekad i razumni ljudi čine glupe i rizične stvari. Neću se više nikad napiti – nije to za mene. Nije za veselje, za Anu, ni za našu bebu. Ali, bit će to lijepa priča jednog dana, zar ne?



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.