srijeda, 27. studenoga 2019.

Dominik Tomić | Moje srce visoko je gore u planinama




Moje srce visoko je gore u planinama,
u gorama ono visoko je gore -
a duša, duša moja, prokleta, gmiže u nizinama,
muljava kala buktinje ju more.

Lice tvoje duboko je, duboko u moru,
dublje sve ono utapa se k oceana dancu:
a tijelo tvoje, tijelo je tvoje beživotno,
tijelo to tvoje nije - jer ono pripada strancu.

To oči tvoje nisu, nisu to tvoje hrapave usne,
nit' zjene nit' bore nit' uvijeni vitki vrat.
Grudi to tvoje nisu nit' zjene tvoje rusne,
nije naša ovo bitka - pogrešan ovo je rat.

Vitez ja nisam, al' ti u nevolji si djeva,
premlada za počinak u oblaka krilim'!
Nekrolog zalutala dok ševa ti spjeva,
sklupčah se u nemoći - i cvilim.

Moje srce visoko je gore u planinama,
na prstim' propinje se u nebesa -
dobra svega zviru.

Tvrdoglavo stremi k tebi u visinama,
i lijeva i dok desna zdušno mi šepesa -
posrćem u hiru.
Evo, skačem k tebi, ka dubinama,
na taktove prva našega plesa,
plesa na našem piru.

Ne zamaraj se životom, pukim sudbinama,
ne potpaljuj samrtnog im krijesa,
pusti ih na miru:
premnoge čavle na zaklopcu lijesa
bujica je vremena pribila u viru.

Jedra naša kao zvonad složno breče
a vrijeme gluho, nijemo i slijepo
jedino uporno i dalje teče.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.