Kolumne

srijeda, 27. studenoga 2019.

Andreja Malta | Gdje je nestala Siva?


Siva, ah da! Daaaa, siva.

Boja koju tražim već mjesecima. Negdje je nestala, samo onako, bez najave, bez pozdrava, bez ikakva razloga.

Haaa! Nestala je.

Siva boja i ja obično bismo se družile ranim jutrima, dugi niz godina. Uz kavu i cigaretu na balkonu i uz gomilu loših misli i strahova. Ne znam tko je bio tmurniji, ona ili ja. Jedino je cigareta svojim žarom uvijek svijetlila.

Čim bih se ujutro, obično bezvoljno, digla iz kreveta, Siva bi već bila u sobi. Možda je tamo i spavala, sam vrag bi to znao!

Vjerno bi me otpratila do kupaonice, a unutra nikada ne bi ulazila, jer se plašila svjetla kojeg bih svaki put palila da se ne upišam tamo gdje ne treba, pa bi mirno stajala u svom sivilu ispred vrata čekajući dok ne obavim ono što sam morala, da bi potom, poput odanog psa, krenula za mnom u kuhinju.

Znala je da tamo ne palim ništa osim aparata za kavu.

Kad bi kava bila skuhana i spremljena za konzumaciju u veliku crvenu šalicu i dok bih tražila kutiju s cigaretama, ona bi već krenula prema balkonskim vratima i širom ih otvorila. Zatim bi pričekala da prva iziđem i sjednem, da bi se ona brzinom bljeska smjestila ravno u moje naručje. A što bih drugo mogla, nego prigrliti je, kad bismo obje bile jebeno tužne i bezvoljne.

„Danas će biti loš dan, vidjet ćeš.“ šaptala bi mi nečujno. „Možda će ti se pokvariti auto. Ili ćeš dobiti opomenu za neplaćenu kreditnu karticu. Ili će padati...“ nabrajala bi bez prestanka raznorazne mogućnosti, dok mi ne bi prekipjelo, pa bih ljuta, kakva sam bila, pojačala plamen na upaljaču dok bih pripaljivala cigaretu, na što nju uhvatila panika od svjetla.

Ponekada bismo zamijenile uloge pa bih ja prva počela sa svojim žalopojkama tipa: “Ahhhh, kako me boli glava. Najbolje da ne idem na posao i ostanem kod kuće.“

Ili: “Draga moja, tako sam jebeno usamljena. Sigurna sam da više nikada neću upoznati normalnog frajera“ kukala bih joj, na što bi ona zadovoljno promrmljala:

“I što onda? Pa tu sam JA!“

Blagi Bože, umjesto da me utješi, makar i lažnim nadama, takvim izjavama još bi me dublje bacila u ponor očaja. Ali što sam mogla. Ne možeš ženskom stvorenju neke stvari dokazati, pa bih u nastavku druženja radije šutjela.

Koliko sam je voljela, toliko sam je i mrzila. Vremenom je postala dio mog života.

Rana jutra, Siva, ja, kava i cigareta u zagrljaju loših vibracija! Neprocjenjiva kombinacija! „Valjda ćemo zajedno i ostarjeti“ - pomislila bih ponekada tiho, samo da me ne čuje.

A onda su se dogodile promjene.

Odselila sam u novi grad.

U novi život.

Dok sam pakirala stvari pomno vodeći računa o tome da sve što mi je potrebno ili drago ponesem sa sobom Sivu sam smatrala neizostavnom, računajući da je već spremna, te da se ne moram posebno brinuti o njoj.

Zaokupljena novom okolinom nisam odmah primjetila njezin nestanak.

A onda mi je jednoga jutra, kad nije bilo sve po mome, sinulo dok sam tražila nekakvu utjehu, da Sive nema. Tražila sam je posvuda, po još neraspakiranim kutijama, ispod kreveta, u ormaru, među haljinama, na vješalicama, čak sam zavirila i u neosvijetljenu kupaonicu nadajući se da se možda nije tamo privremeno pritajila.

Nisam je našla.

Sada pijem ujutro drukčiju kavu i pušim na drugom balkonu, okružena nekim drugim bojama.

Paleta je vedra i bogata. Plava, smeđa, crvena, žuta, zelena, narančasta, ljubičasta - svaka sa svojim nijansama i pričama radoznalo i zaigrano me slijede, čak i u kupaonicu. Prate me i družimo se, sve dok okrugli mjesec ne upali svoje žuto svjetlo.

Siva. Ehhh, da...

Prestala sam je tražiti. Nema smisla. Imale smo nas dvije svoje vrijeme koje je isteklo. Valjda je i ona to shvatila.

Ne kažu ljudi uzalud:

„Svemu jednom dođe kraj.“

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.