četvrtak, 3. listopada 2019.

Duško Babić | Rasplitanje
























Zapleo sam se već
u crte tvog lica
što ih govor mijenja
u izvore svjetla
kao da sve je osmijeh
i ponavljanje
a nije

ti nisi od onih što priznaju
da su kao djeca prosili po tuđim kućama
kruh i mirisnu odjeću
očima slijepljenim suzama ljetnog sunca
jer nitko ne razumije
tko nije bio u tvojoj blizini
kako tijelo drhti
i na četrdeset stupnjeva
pod stablima smokava

sapet sam i sapleten
crtama tvog lica
ne daju mi da budem
onako sretno nesretan
po ljetnoj kiši
kako sam znao biti

ne daju mi da se raspletem
u nepoznato.

Nema komentara :

Objavi komentar