Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca…Neobično. Ali danas mi ljudi ne trebaju. Jučer sam doputovao iz Zagreba, umoran od posla i posljednjih mjeseci. Ostavila me žena, prijatelje sam pogubio putem, ili su oni mene pogubili, ne sjećam se više. Brat mi je samo iznenada uručio kartu, odvezao me na kolodvor i rekao: “Platio sam ti odmor, izgledaš kao leš.” Nisam niti pogledao kartu kako bih saznao kamo idem, ali putem sam odlučio da ću pronaći starog sebe. Sunce mazi i iscjeljuje. More vraća mir, mantrao sam. Zadubljen u misli, uočim na jednom od molova stari crveni gumenjak! Čudno. Lučica ima preko desetak molova, stalo bi puno brodova, ali tu je samo ovaj jedan. Znatiželja me povuče da ga pobliže osmotrim te prošećem kamenom uličicom do lučice. Gumenjak izgleda obično, osim te neobične boje. U njemu se nalazi samo jedno staro veslo. Osvrnem se oko sebe: I dalje nema žive duše. To će biti samo posudba, opravdavam se sam sebi dok ulazim u čamac. Veslam do nenaseljenog otočića koji se nalazi nedaleko mjesta. Zapravo hridi, ako ćemo biti precizni. Dan je kristalno čist, svjež kao nakon bure. Veslam oko otočića prepunog galebova. Jedan od njih, najbliži meni, osamio se i gleda me. Krasan je- simbol Dalmacije, pomislim. Galeb uzleti, napravi krug po nebu bez oblačka i nonšalantno u niskom letu iznad mene ispusti izmet koji pogodi lijevu stranu čamca. To je sreća, nasmijem se. Glasaju se: Gluu-gluu, kla-kla-kla. Uživam u trenutku. Nije prošlo ni pet minuta, kadli dvojica njegovih prijatelja krenu prema meni i spremno naciljaju sredinu čamca. Ponovan precizni pogodak ih je izgleda samo razgalio pa se uzdigne čitavo jato, zalete se prema meni i u prelijetanju ostave na meni i oko mene barem kilu izmeta. Šokiran i ljut, brišući viskozne ostatke s lica, pomislim da sam u Hitchcockovom filmu. Sam na svijetu, maltretiran od strane ptica. Ma da ovo nekome i imam ispričati sigurno mi ne bi povjerovao. Odjednom se zacrni nebo, govna počnu padati kao gusta ljepljiva kiša. Neugodan smrad, ali i šok, izazovu mučninu u meni. Povraćam, srećom preko ruba čamca, stvarno mi ne treba još i to u njemu. Rukom zgrčenom od straha skidam komade s čela. Zaudara. Prsti su mi ukočeni, tri zadnja su se slijepila- ruka mi izgleda poput kandže. Pretvaraju me u pticu! Groteskno zvuči, naježim se i spasonosno pomislim: Mora da sam u snu! Pokušavam se prenuti. Ali nisam. Bjesomučno veslam prema obali, ruke su mi premorene. Posustajem, odbacujem veslo i nadam se da će me more nanijeti do obale. S lijeva uočim barku- je li to fatamorgana? Nije. Prilazi mi plavi brodić, a s njega mi rukom maše sijedi, bradati barba u bijeloj košulji. Gleda me iznemoglog i prekrivenog ptičjim izmetom. Smješka se; ne umire od smijeha, pristojan je. “E lipi moj, otkud si se ti stvorija?”
“Nije bilo nikog u mjestu, posudio sam čamac. A onda su galebovi počeli...”, prozborim iscrpljeno i slegnem ramenima.
Barba me gleda blago i dobroćudno: “Cilo je misto bilo na onon tamo otoku na misi, danas je poseban svetac. Ovi ovdi di si ti je moj kaić. Držimo ga tu u lučici da galebovi ne zaseru naše brodove. Namnožili se mali gadovi, a vole gađat crveno. Ja san ga baš jutros opra, a ti naletija ka, kako vi ono kažete, ka dudek.”
Vezane objave:
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.