ponedjeljak, 16. rujna 2019.

Tina Milas Stamenić | Ljubav nikad ne prestaje



Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca... Ni njega.


Sjela sam u sjenu velikog bora blizu obale, na drvenu klupicu s koje se ljuštila zelena boja. Pogled mi se gubio u beskrajnom plavetnilu mora i neba, a povremeno bi ga zamaglile suze koje su mi nekontrolirano navirale na oči. Rekao mi je da će se vratiti i znam da će se vratiti. Svaki put se vratio. Samo trebam čekati. Nedostaje mi. Toliko jako da ovu emocionalnu bol osjećam na fizičkoj razini. Kao da mi reže srce i dušu.
- Gospođo Marija – uzviknuo je neki mladić u bijeloj kuti i sjeo kraj mene na klupu. - Opet čekate svog supruga, gospodina Roka?

- Da – odgovorila sam – rekao je da ide u ribu, ali se još nije vratio. Prošlo je već par dana.

- Prošlo je već par godina, gospođo Marija. Vaš suprug je davno preminuo, neće se on vratiti.
Suze su mi krenule niz obraze. Tko je ovaj mladić i kako on može s tolikom lakoćom tvrditi da je moj Roko više nije živ? 

- Nemojte plakati, molim Vas – nastavio je – znam da Vi to zaboravite pa svaki dan iznova proživljavate taj šok. Ali evo, Vaš je sin maloprije zvao i pitao za Vas. Rekao je da će sljedeći mjesec možda imati vremena da Vas dođe posjetiti. Nisu li to dobre vijesti?

Još uvijek zbunjena, kimnula sam glavom u znak potvrde. Kad bi barem moj sin bio tu. Bilo bi mi lakše podnijeti ovu samoću koja me razara iznutra dok nema Roka.

- Dođite, gospođo Marija, vrijeme je za Vašu jutarnju terapiju.

***

Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Polako sam se ustala iz kreveta i osvrnula se. Stvari u sobi bile su moje, ali nisam prepoznavala taj prostor. Skinula sam bijelu spavaćicu i obukla haljinu na cvjetni uzorak koju sam pronašla u ormaru sa škripavim vratima. Znam da najviše voli kad nosim takve šarene haljine. Počešljala sam se, umila i izašla iz sobe. Dugi tamni hodnik kojeg je nedovoljno osvjeljavao veliki prozor na jednom kraju vodio je na drugom kraju do stepenica. Spustila sam se u prizemlje i zastala na ulazu u veliku prostoriju s mnogo stolova. Jedna žena prekrivala ih je bijelim stolnjacima.

- Dobro jutro, gospođo Marija! Uđite! – pozvala me kada je osjetila moj pogled na sebi. – Opet ste se prvi ustali. Budite bez brige, ja sam Vam već pripremila doručak na Vašem najdražem mjestu na terasi.

Otpratila me do terase i uputila prema jedinom stolu na kojem je osim vaze s crvenkastim cvijećem bilo i hrane.

- Oprostite, gospođo, znate li možda gdje je moj sin? – upitala sam je.

- Gospođo Marija – uzdahnula je – već sam Vam objasnila da Vaš sin ne živi ovdje. Ali sigurno će Vas uskoro doći posjetiti.

Okrenula se i otišla. Nastavila je prekrivati stolove bijelim stolnjacima.

Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Hodala sam po zabetoniranoj šetnjici koja je pratila obrise obale. Miris mora i borova, valovi koji su neumorno zapljuskivali obalu, zrake sunca koje sam osjećala na svom licu – sve me podsjećalo na malo primorsko mjesto gdje sam odrasla, upoznala svog supruga i vodila našeg sina za ruku dok je još bio mali. Sve je bilo tu, toliko poznato, a opet toliko strano u ovom okruženju. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca... Ni njega.

Sjela sam u sjenu velikog bora blizu obale, na drvenu klupicu s koje se ljuštila zelena boja. Pogled mi se gubio u beskrajnom plavetnilu mora i neba, a povremeno bi ga zamaglile suze koje su mi nekontrolirano navirale na oči. Možda se danas vrati moj Roko.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.