ponedjeljak, 16. rujna 2019.

Kratki susret s Antonom Kikašem | Uzor mi je Antun Gustav Matoš


Poznati hrvatski domoljub i poduzetnik Anton Kikaš već godinama živi i radi u Torontu (Kanada). Rodom je iz Bijakovića (BiH). Najpoznatiji je po svojem humanitarnom radu, poglavito u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Dobitnik je i značajnijih nagrada i priznanja. O njemu je Jakov Sedlar snimio i odličan dokumentarno-igrani film „Nisam se bojao umrijeti“. Međutim, manje je poznato da se uspješno bavi i pisanjem poezije. Sudjelovao je na brojnim recitalima, a neke su mu pjesme i uglazbljene te izvođene na najpoznatijih hrvatskim festivalima.

Stihove sam počeo pisati tek 1988. Uzor mi je Antun Gustav Matoš. Radujem se kad čujem da ljudi vole poeziju. A o čemu pišem? Zanimaju me razne teme, baš kao i svakog pjesnika - rekao je.

Pitamo ga, koju pjesmu želi da mu objavimo. Nije se puno dvoumio već je odmah odabrao pjesmu o majci.

Svi imamo samo jednu majku – nastavio je. Za vrijeme života možda joj ne znamo dati ljubavi koliko zaslužuje. No, neka ostane u sjećanju i u jednoj mojoj pjesmi...

Zaslugom ovog čovjeka s velikim srcem, kako ga nazivaju, u Kanadi je osnovana i Katedra za hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu Waterloo.

Nema ni jedne veće kulturne i ine akcije u Kanadi, a da u njoj i on ne sudjeluje.


TEBI, MAJKO


Sjedim uz obalu i gledam rijeku

kako blago krivuda i mirno teče

i u posljednjem odsjaju zalaska sunca

iznenada prepoznah 

ljepotu Tvojih plavih očiju

i osjetih žarku želju da Ti stihovima

podarim mali dio svoje ljubavi,

Majko

Ti si simbol mojega bića

Ti u dubini moje duše;

Ti si čežnja moje radosti

i najljepših dana moje mladosti.
Kad mi je u djetinstvu teško bilo

utjeha moja uvijek bijaše Majčino krilo;

a Tvoj topli zagrljaj pred spavanje

bio je Tvoje, za laku noć, najslađe davanje.
Sjećam se i onih vrućih ljetnih dana

kada smo zajedno klasje pšenice brali,

da bismo našoj brojnoj obitelji

uz Božji blagoslov  kruha dali.
Ti si onaj brižni šapat

što me zorom budit znao

i zato svakoga dana zahvaljujem Bogu

što Te je mojoj duši, zauvijek dao.
A danas, kada Te Majko nema više,

Tvoja me sjena još uvijek posvuda prati

i znam da ću jednoga dana

u Božjem vrtu s Tobom,

cvijeće ponovo brati.


Mladen Pavković

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.