ponedjeljak, 16. rujna 2019.

Ivan Domančić | Neka druga djeca


U vremenu i prostoru zvučno umjetni objekt
postaje nešto sasvim drugo
u umu sedamnaestogodišnjakinje
koju slama požuda.
Bez uvoda u tuđe biografije
gledam u oči koje vide kroz maglu bijele smrti.
Bez igre
Bez pjesme
Nestali su.
Čak i krune od trnja s njihovih glava.
Zaluđeni nekim drugim sudbinama
Ne prestaju biti ološ.
Pjevaju pjesme u omnibusu kraja
Ostali mole za spas
Sumorno doba zablude i rata
Tri križa, jedan izlaz
Nesretni odabranim roditeljima
Našmrkani prije spavanja
Hipnotizirani raznoraznim zračenjima
Razmažena djeca kao invalidi novog doba
Godine življenja pod pijeskom kao i percepcija
iz te perspektive ti pruža mogućnost da
ne gledaš ali da vidiš.
Na osami, ostaci logorske vatre i smijeha
neke mrtve djece.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.