petak, 20. rujna 2019.

Sven Adam Ewin | Na pučini


(Josipu Pupačiću)

Nadlijeće crni galeb. Šapće: adio!
Na oči moje pala je mrena siva.
Trenutak prije s Pupačićem sam bio.
A sada... gdje sam? Što se to sa mnom zbiva?

Skoro će zora...  Drhtim. Mokar već dugo.
Sâm sam u lađi. Može li biti gore?
Na pučini sam strašnoj. Diže se jugo.
Ma koje „Dobro jutro“. Ma koje „more“.

I već me nose valovi, amo-tamo.
I kopna nigdje... I crno more kipi.
I ne znam gdje sam. I ne znam kud ni kamo.
I vesla nemam. I brodica mi škripi.

I more prska. I moje rane soli.
I kraj je priči. I sve je već pod razno.
I tijelo mi je slabo. I sve me boli.
I jedna muka pristiže drugu, fazno.

Ja kunem more. A more meni prijeti.
Progutat ću te, kaže mi, ovog trena.
Pa hajde, more, utopi brod prokleti.
I uspavaj me, uz trajna-nina-nena.

Nek sve se smiri. Bez trunka paranoje.
Nek sve se svrši u ovu tamnu uru.
Struje i vjetar neka učine svoje.
Obavi više posljednju inventuru.

Gnjile smokve. Mrtve ribe. Vino gorko.
Plima je odnijela moje pješčane dvore.
Ležim na žalu. Galeb mi kljuca oko.
Ma, koje „Dobro jutro“. Ma, koje more.

...

Budim se... Zaspo pod zidom!!! S knjigom se skutro.
Izlazi sunce... Vali... More se pjeni.
Ja kažem glasno: - More, dobro ti jutro!
- O, dobro jutro! – I more kaže meni.
.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.