Hoću li ikad naći srodnu dušu,
Da sa mnom spasi zadnji klas iz trnja?
Da kušam što je ostalo od zrnja,
I u snu čujem pticu podgrmušu?
Da zagrljaju ne slabi nam stisak,
Sa mnom da bude, kad svi drugi odu.
Za mene da pronađe živu vodu,
I ne treba mu čudotvorni visak?
Inspektor oblaka, svoda geometar:
Kud k meni ide, mentom da miriše.
Da u tri strofe povijest duše piše,
Gdje drugom treba riječi kilometar.
Prolazi vrijeme, život je na kocki:
Sretna bih bila, kad se kotač slomi,
Da taj me Netko u pjesmi udomi,
Kao Ahmatovoj što pisao je Brodski.
Oleg Antonić: NENADOKNADIVI PROPUST
Srodna je duša svako živo biće
kada se misli potkresanim zorom.
Zapravo biva cjelovito žiće:
duša u boci razlistala gorom.
Povijest se stekne maštamo li „vrijeme“;
stazu za točkom; nepovrat bez puta.
Ondje se duša skutri sva u sjeme.
Kušanjem sluša, zagrljajem luta.
Pitaš za korijen? Tanušna mi gnoza.
Mogu tek reći da jest u jednini.
Neka smo, mila, klasje, trnje, loza;
boca je puna s dušom u nutrini.
Ima još nešto. Ne mirišem mentom.
Bolje omanut, nego da ti krijem.
Hoćeš li zbog tog ostati sa sjetom,
ili da slavim što se sa mnom smiješ?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.