Rišem tihost u god...
u stih za beskonačno.
Do mene dopire najstidljivije jutro
i trampi vjeđe za med.
U džepu badem na pola.
Za oči.
Sad je vrijeme da odem
dok su grudi na ušću tvojih ruku.
Da srce prekalim jednom ili odjekom puta,
nećeš se odazvati čvrstom bezvremenu.
Leđa ti lome pustinjske mijene,
a po meni puze i robovi i gromovi
tražeći uzaludnost iz moje ruke,
onaj šav iz tvoga njedra.
Klečim vrijeme na malo i sadim ga u mrak
mada ne znam s koje se strane pogledava sunce.
Zar je ikada išta niklo iz neopjevane mrene?
S tobom kruniti kruh - to mi je put.
Dotad… pišem tihost u hrast...
u svako drvo koje se pomakne s mjesta.
Režem butine bezimenim uzdahom na 55 mjesta i odbijam zarasti.
Sada je vrijeme za splav...
… dok koža umije disati.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.