srijeda, 3. srpnja 2019.

Domagoj Rogulj | Rujan, adagietto


Ogradio sam se
Knjigama poezije
I jedva mi se vidi glava
Rujan se uvlači u objekte
Puni ih lišćem javora
I ljubavnim sonetima
Iz prošlosti provaljuju
Brda opušaka
Mosori i Kozjaci
Filozofskih rasprava
Jedan ubojiti Cohenov stih
Željezna tišina
Srednjoeuropskih parkova
Ruka koja hrani golubove
Je cesta koja vodi
Samo unatrag samo unatrag
Ili fast forward
Ravno u kraj
Mahlerova Peta!
Orkestar je zamalo
Poginuo od naboja
Strunu po strunu
Pucaju žice
Svih naših instrumenata
To pucanje je visoki C
Svemira u nama
Mračne i svijetle note
U partituri godina
Koja isparava na rubovima
Note pune note prazne
Violinski ključevi otvaraju
Vrata nepostojećeg lifta
Kroz koja propadaš
U visokonaponski mrak
U električnu kišu
Zaboravljenih lica
Koja postaju jasna
Kao obrisi amfora
Ispod svih tvojih slojeva
U kišu prošlosti
Koja provaljuje u zrak
Isisava zrak
Želi isisati život
Biti život sam
Rujan
Mjesec koji je godina
Godina koja je epoha
Epoha koja smo ti i ja
Magla je progutala
Turiste u kočijama
Prosjake u mračnim
Pazusima grada
Parove s kavom-za-van
Žena s romobilom
Je rujan na kotačima
Kotrljajuća samoća
U kojoj se skladište
Sočne bobe života
Svaka umnoženost
Svako vrtloženje lica
Tek je sijelo praznine
Amaterski loše
Prerušena pustinja


Nema komentara :

Objavi komentar