četvrtak, 4. srpnja 2019.

Dragan Miščević | Brik


Baća  i njegove sestre, Mica i Puja, se vječno hvale svojom Dijanom, rasnom njemačkom ovčarkom koja ima bijesne papire svoga rodoslovlja. Iz njega se znadu njezini časni preci. Sve do šukundjeda i šukunbabe, a možda i dalje.

Lako ti je za papire. To može svatko dati da mu napišu tobožnji papiri o rodoslovlju, ali ta dična Dijana nije običan pas, zapravo kuja, nego je to otmjena gospodska sorta. Ne mogu vjerovati da se ta kujetina vozila u avionu!

-    Ma daj, tko bi ćuku vozio u avionu! – nisam im vjerovao, a fala  dragom Bogu, nije im ni ostalo društvo iz našeg okruženja vjerovalo dok tu istu priču nisu potvrdili njihovi mama i ćale.

Naravno da sam s prijezirom gledao u tu kujetinu koja je zavezana iza šupe kraj ulaza u vrt. Ma, gledaj čuda, ja nisam ni vidio avion izbliza, a kamoli se vozio, a eto ta pasja gospa se vozikala u avionu i to nekoliko puta. Od Ljubljane do Zagreba, i od Zagreba do Sarajeva i do… tko zna dokle, jer je ona bila milicijski pas koji je vršio odgovornu dužnost – hvatala lopove. Sada je umirovljena. Onaj koji se s njom vozikao prodao je nekome, a taj opet nekome i na kraju je sirotica završila na lancu kraj potoka iza šupe. Jedino je noći puštaju s lanca da landra selom i stazama uz potok.

Oni ponosno pričaju o njoj i prave se važni kao da su oni putovali avionom a ne Dijana. Miluju je i glade, a mi obični balavci puni beskrajne zavisti promatramo njihove izljeve ljubavi prema Dijani.  Malo iz daljega, za svaki slučaj, da nas Dijana ne dohvati svojim očnjacima. Pitali bismo je kako je to putovati u avionu, ali ona ne mari za naše upitne poglede, nego leži na ledini kraj svoje kućice i uperi pogled prema potoku očekujući nešto zabavnije od nas odrpanaca.

Iznenada, jednog ljetnog dana, osvane u mom dvorištu mladi njemački ovčar - Brik. Brik nije imao ni osobnu, niti putovnicu, niti rodni list, niti se vozio u avionu, ni u vlaku ni u tramvaju, ni u autobusu, niti u automobilu, ali se vidjelo da je to rasni pas. Udovoljava li on baš svim uvjetima svoje vrste za nas nije bilo važno, ali je bilo najvažnije da je Brik dao do znanja tom razmetljivcu, Baći i njegovim dvjema sestrama, da je on, to jest Brik, glavom i bradom, čuvar i gospodar moga dvorišta te im je to dao na znanje i ravnanje - ugrizao je Baću za lijevu nogu kada su ga, znatiželjnici i selske dangube, kako govori moj tajko, došli prvi put vidjeti! Doduše, Baća se raspekmezio i rasplakao što ga je Brik ujeo, ali ne zbog ujeda nego mu je malo načeo njegovu lijevu nogavicu hlača. Na koži su se jedva primjećivali otisci Brikovih zuba na listu, potkoljenici lijeve noge.

-    Ne plačem ja zbog toga što me je ugrizao, meni je žao mojih hlača! – cmoljio je Baća crven u licu kao paprika, brišući suze i balavi nos, a moj Brik je veselo vrtio repom i sjeo ispred svoje kućice kraj kokošinjca i plota među naše koke.

Iznenada se na drveni plot uspentrao iz susjednog dvorišta ujnin pijetao, zažmirio, kukuriknuo, zalepršao krilima i skočio među naše koke pojurivši za jednom prezirući onu ploču na ulaznim vratima: „Oštar pas!“

Brik ga je odmah zgrabio za vrat te ujni nije preostalo ništa drugo nego da za ručak ispeče jadnog pijetla. Nama nisu dali čak ni batak. Šipak bi se oni častili pijetlovim mesom da moj hrabri Brik nije zgromio njihovog crvenog pijetla. I, eto, kakva ti je nezahvalna rodbina. Još su izružili Brika, tu gladnu i krvožednu džukelu... i sve moje ukućane, a oni su se pošteno omrsili i gostili, a uz sve to su se smijali tragičnoj sudbini svojega oholog pijetla i brisali masnu bradu.

Sljedećih dana, tjedana i mjeseci nije bilo izgreda. Brik je izazivao svojom pojavom strahopoštovanje i respekt pa su mnogi bojažljivo pristupali dvorišnim vratima na kojima se kočila pločica s natpisom: „Pazi! Oštar pas!“

A taj natpis Brik je opravdao i u susretu sa zmijom. Doplazila nesretnica iz sokaka ravno pred njega. Brik ni pet-ni šest, skoči i pregrize je na dva-tri dijela. Takva ti je sudbina, nesretnice jedna. Kud si baš pred njega zaglavinjala!?

I tako sam dobio još jednu dužnost, osim što svaku večer moram prebrojiti sve kokoši, a njih je bilo nekad deset, jedanaest i puno više i puno manje, zavisi koliko mi se dalo brojiti, i zatvoriti kokošinjac, a sada  sam morao dvoriti gospona Brika. Mama me stalno slala da promijenim vodu u njegovoj zdjelici, a da bih promijenio  vodu, morao sam izvaditi punu kantu vode iz dvanaestak metara dubokog bunara, zatim oprati posudu za hranu i nasuti mu hrane iz našeg jelovnika: žgance s grahom, kukuruzni ili crni pšenični kruh od mljevenog brašna na flok, krumpir čorbu, trgance, i druge delicije iz mamine kuhinje. Uglavnom, nitko nije puno mario što su psi mesojedi, jer smo i mi jeli dijetalno iako nismo vegetarijanci. Uostalom meso izaziva porast kiselosti u čovječjem organizmu, a kiselost uzrokuje manjak kisika, a manjak kisika slabi organizam pa tijelo postaje odličan poligon za sve vrste bolesti. Zato smo se mi hranili zdravo seljački – žganci zaprženi svinjskom mašću, trganci s kajmakom iliti vrhnjem, slaninu, kobasice krvavice i mesne kobasice, šunku, suha rebarca, poneku šopanu gusku, koku, patku, pijetla i pijetla kopuna. Iz humanitarnih razloga nismo Brika  opterećivali mesnim proizvodima. Doduše, zapala ga je ponekad i neka oglodana kost. Uglavnom sve je slatko pojeo i nije bio od nekih velikih prehrambenih zahtjeva.

Bogme je valjalo pokupiti i izmet oko njegove kuće. Doduše, vrlo rijetko jer je on sve to obavljao u noćnom landranju po brdu, sokaku i potoku.

Nekoliko puta ga je naš susjed, lovac Adam, poveo sa sobom u lov, ali Brik nije bio zainteresiran za takav hobi. Jednom je u pratnji išao i tata, ali se vratio s Brikom ljut kao puška. Dok su on i Adam išli livadom kraj potoka, Brik je trčkarao ispred njih i obilježavao svoj teritorij. Iznenada je pred njega skočio pravi pravcati divlji zec. Brik je začuđeno stao i s nevjericom gledao to čupavo stvorenje koje se dalo u neviđeni trk. Dobroćudni Brik dotrčao je tati i Adamu da ih upita kakvo je to živinče što tako prestrašeno juri.

E, a ovo je proslavilo mog Brika u cijelom selu, te među članovima uže i bliže rodbine po cijelome svijetu.

Navratio k nama ujak po povratku kući sa sajma iz obližnjeg mjestašca. Od njegove kuće do sajma ima ravno dvanaest kilometara, a mi smo baš na sredini puta pa se uvijek navrati k nama bez obzira ide li pješice ili se vozi u kolima s konjskom zapregom sjedeći u kožnom federsicu . Doduše, ima i autobus, ali nitko se živ ne vozi tim autobusom jer je ljudima naviklim na pješačenje mačji kašalj prevaliti dvadesetak-tridesetak kilometara, a i, brate moj, autobus je preskup. Nemaju ljudi novaca za takav luksuz da se voze autobusom te autobus dvaput tjedno prodrnda selima prazan bez zaustavljanja na usputnim stanicama jer niti tko čeka autobus, niti ima tko izaći iz autobusa.

Ujak svratio k nama, a nikoga nema kod kuće. Brik mu je lukavo mahao repom jer ga je već dobro upoznao. Ujak je najprije pružio ruku Briku, a Brik njemu svoju šapu te su se pozdravili i skoro izljubili. Ujak pokuca na ulazna vrata, pokušao ući, ali su vrata zaključana. Nitko se ne javlja. Kuća prazna i nijema. Zavirio je u štalu, u tor iza štale, u baščicu, a kada se uvjerio da nikoga nema prišao je Briku, odvezao ga i s njim krenuo uz voćar do našeg vinograda na brdu iznad kuće. Nema nikoga ni u vinogradu. Produžio je pola kilometra dalje do Kolišta. Nismo ni tu. Vratio se u dvorište i krenuo u potragu za nama na suprotnu, južnu stranu, dolje uz prugu gdje imamo dvije njive i veliku bašču. Nema nas ni tamo te su se on i Brik vratili nazad u dvorište. Ujak malo sjedio na stepenicama ispred kuće, a kada je vidio da nikoga nema, krenuo je kući, ali sada se Brik pokazao pravim majstorom!

Zgrabio je ujaka za nogu i povukao ga nazad u dvorište te mu nije dao izići iz dvorišta. Ujak je proveo još dva sata sjedeći na stepenicama ispred kuće čekajući da se netko od nas pojavi. Brik je sasvim kulturno sjedio dva-tri metra ispred njega ne dozvoljavajući mu napustiti dvorište. Niti je dozvolio stavljanje lanca oko vrata.

Sljedeću veliku slavu zadobio je Brik kada smo stajali pred kućom. Nama došao bratov prijatelj. Pružio je ruku da brata potapša po ramenu, a Brik je skočio i zaustavio takvo iskazivanje prijateljstva.
Doduše, pedesetak godina kasnije mi je pričala jedna studentica kako je iz Londona k njima došao bratić, a ona ga povela u večernji izlazak sa svojim prijateljima. Naši ljudi osim što se rukuju vole se drugarski potapšati po ramenu. Po povratku kući Englez ju je pitao:

-    Jesu li svi tvoji prijatelji gay?

-    Zašto misliš da su gay?

-    Pa, ono, tapšaju se međusobno po ramenima, i svaki čas mene potapšaju.

-    Ma, ne, to oni tako iskazuju srdačnost.

-    Srdačnost!? No, thank you, ja nisam gay pa sam umirao od straha!

Nije mi poznato ima li Brik kakve veze s Englezima jer sam kasnije pouzdano doznao da su vučjake uzgojili Nijemci za čuvanje ovaca, jer su vjerni, odani i brižni pomoćnici u čuvanju ovčjeg stada, zato se pasmina i zove njemački ovčar, ali on je davno prije prezirao tapšanje po ramenu i bilo kakvo dodirivanje njegovih gospodara, ili bolje rečeno članova njegove uže obitelji.

Slava nema granica. Uskoro je za Brikove mudrosti i odanosti doznao i naš tetak iz jednog posavskog sela, zapravo sela uz samu Savu. On je vlasnik lađe kojom prevozi drva, šljunak, pijesak i tko zna što sve ne. Ima i svoje zaposlenike, vrijedne ljude samo mora paziti da mu ne dođu iza leđa.

I tako tetak osvanu jednog ljetnog dana kod nas. Najprije je pričao kako na Savi trenira vožnju u običnom čamcu i prevrtanje u čamcu, potapanje čamca, a onda plivanje u odjeći do obale. Sve on to mora dobro znati, a pogotovo mora biti vješt plivač, ako bi se, ne daj Bože, dogodilo da se lađa prevrne i potone negdje nasred rijeke uslijed nevremena ili bilo čega drugog. Nikad se ne zna što nam sudba donosi.

Zinuli smo u čudu i ostali zapanjeni. Zaprepašteni. Tajko je dugo šutio. Pognuo glavu u nedoumici. Sklopio ruke između koljena, malo se počešao iza uha, provukao ruku kroz sijedu kosu te škrto procijedio:

-    Može!

Ostali smo razjapljenih usta i ja, i Dujo, i mama. Nismo mogli vjerovati da će tajko ustupiti Brika tetku, koji nam baš i nije pravi tetak, nego pitaj Boga kakav tetak,  jer mu je Brik potreban na lađi, a takvog psa može samo poželjeti.

Doduše, bili smo veseli što je Brikova slava doprla i u Posavinu, ali smo žalili za njim kad ga je tetak odvodio na kratkom lancu, a on poslušno krenuo s njime.

Opet sam morao slušati o Dijani, njezinoj vožnji u avionu, o njezinoj vožnji u luksuznom automobilu, o njezinoj vožnji u vlaku i to u prvom razredu i u spavaćim kolima. Ma da pukneš od bijesa i zavisti.
Malo sam ih podbadao izjavom kako se moj Brik sada vozika Savom na lađi, ali mi nisu baš vjerovali, a nisam ni ja bio siguran da Brik gušta u vožnji Savom.

Ali, doznali smo da tetak i Brik svakodnevno idu lađom i tamo i ovamo prevozeći koješta. Brik sjedi negdje na pramcu, a zatim kraj tetka u kormilarnici. Vozika se on i u čamcu, nekad ga iz čiste razonode bace u Savu dok je voda topla i bistra, pa jadni Brik pliva do obale i dalje trči nasipom za lađom. Uglavnom se on snašao na novom poslu i novom zadatku. Doduše, ponekad dane i dane provede na lancu kad je loše vrijeme i kada Sava nabuja, zahuči i zapjenjeno melje sve pred sobom.

Nakon godinu dana stigla vijest kako je naš pametni i vjerni Brik spasio tetku život na lađi. Tetak se posvadio s radnicima na lađi prilikom mjesečne isplate s kojom su radnici bili toliko oduševljeni te se jedan od njih odlučio izraziti tetku  punu zahvalnost nožem u leđa, ali je moj Brik skočio i zgrabio razbojnika za ruku i spriječio ga u izražavanju svekolike odanosti i zahvalnosti mome snažnom, krupnom i visokom tetku.

Čuli smo tetkovo obećanje da će Briku podići spomenik i da je Brik uvršten među njegove najbliže i najdraže suradnike i rođake i da svakodnevno putuje Savom.

Ali, ljudska zahvalnost je kratkog vijeka. Ne možeš čovjeku nikada vjerovati.

Na sam Badnjak tetak je u dvorištu prema starom običaju pekao pečenicu, svinjče od oko 80 kg. Uranio je još u četiri sata, kako nalaže red i običaj, naložio vatru nasred dvorišta, iznio pečenicu kada se vatra razgorjela i lagano vrtio pečenicu na ražnju. Pomagali su mu i bliži susjedi, i sinovi, i supruga i tko zna tko sve nije. Okretali su pečenicu s koje je kapala mast u posude ispod pečenice, a u koju su umakali kruh i mastili brke. Nakon 3-4 sata pečenica je bila ispečena. Kožica baš lijepo rumena, hrskava, milina. I oni ustoboče pečenicu uz kućni zid da se malo ohladi kraj Brika kojeg su za svaki slučaj svezali bliže pečenici i odoše u kuću na doručak.

Nakon pola sata iziđoše iz kuće, a pečenici ni traga ni glasa. Brik spokojno i bezbrižno leži. Odvezaše ga i dadoše se u potjeru, ali Brik nije hajao za njihove potrage i prijetnje. Ljutiti tetak odjuri u kuću, zgrabi duplonku  i – ustrijeli nesretnog Brika jer mu nije sačuvao pečenicu koja se hladila u dvorištu oslonjena o kućni zid!

Otkud je moj Brik mogao znati da oni koji su došli po pečenicu kradu, ali je svejedno platio svojim životom tuđi lopovluk.  Eto ti ljudske zahvalnosti!

Nema komentara :

Objavi komentar