srijeda, 5. lipnja 2019.

Denis Kožljan | Odlutam ponekad




istini za volju, nekad i prečesto
odlutam iz svog stada,
osjećam se jadno tada,
govore mi da jalova sam,
a pojma nemaju što to znači,
kako zna boljeti kad u jutro
prespavam, u očima bol,
mrak prekriva zoru,
kasnim na rađanje sunca,
propuštam sjaj u travi i
blistave vlati zabilježiti
u slici mojih trenutaka,
da,
znam biti u fazi koja udara
iz svih plotuna, pljušti i ne dopušta
izlazak iz jarma težine,
a onda dok oblaci svoj tamni brk
brišu i raspršuju nebesko plavetnilo
tirkiza, evo mene u drugačijem
izdanju,
u haljini baršunastih uzoraka,
obuvam i potpetice,
ma vidi Bože čuda,
tko bi i pomislio da ja mogu i ovako,
koracima čvrstim s dozom elegancije
prelaziti ulicu,
smiješiti se školarcima
na zebri,
pjevušiti nešto u stilu lakih nota,
popravljati prstima crveni ruž,
je li sam to ona ista JA ili
samo dijagnoza piše svoje,
na drugom listu rodne knjige....


Nema komentara :

Objavi komentar