Kod kuće imam valjkastu šalicu
grbavih linija
ko pretpovijesna lončarija
obojena u dalmatinsku kuću od starine, od davnine
zelenih škurnica, zelenih vratiju
Gusti namaz
kao na brodu
Kamene skale
uzvojito
penju mi se na vrh usana kad srčem
tursku kavu
A šalica ima
nasmijano ime:
Baština
Pa sve me to slatko podsjeća
na današnja Kaštela
na cementnu prašinu i betonske balustrade
laviće ... i patuljke
Na gradnju
koja otvara u meni deponij limenih olupina
na stijeni suhoj, ranjenoj
Crvena je žila u kamenu
A Dalmacija se htjela ispričati
kao bajka o sebi samoj, kao znak
Nešto skladno, mirisno
- rožata -
zaljubljeno u svoju jednostavnost, nešto
povišću pritrujeno
Svečano, a nehajno
kao pjesma
tijelom postala
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.