Okupili smo se u malenoj garsonjeri zgrade koja je u nekim davnim vremenima služila kao prebivalište za samce koji su se u naš grad doseljavali u potrazi za poslom u industriji drveta, zaštitnim znakom grada. Zbog činjenice što joj je prvotna namjena bila privremeno stambeno zbrinjavanje samaca bez obitelji zgrada je od stanovnika grada dobila kolokvijalni, prikladni naziv: samačka.
S vremenom su stanari samci zasnovali obitelji, došla su i djeca ali naziv zgrade se zadržao unatoč činjenici da većinu od trideset garsonjera nisu naseljavali samci.
Iako je zgrada promjenila strukturu stanara, ružnoća je ostala konstanta koja ju je pratila. Dojam nije popravljala ni vječna planina ugljena koja se nalazila ispred zgrade.
Zgrada je služila kao toplana za veliki dio grada, što je rezultiralo time da je dvorište zgrade više ličilo na otvoreni ugljenokop rudnika nego na dvorište stambene zgrade. Tokom rata kao da se nekakva ružnoća spustila na objekte grada dajući im zapušteni izgled. Zgrada Samačka bila je ružna i bez rata. Takva je i napravljena, rekao bi neki zlobni kritičar arhiktekture. Oni koji bi htjeli podbosti stanare ili biti ironični znali bi reći da je ugalj samo uljepšao zgradu. Neke je objekat posjećao na one motele iz horor filmova, u kojima se ne inzistira s knjigom gostiju. I u kojima gosti ne završe dobro.
Natrpana glomaznim namještajom Nikolina garsonjera izgledala je još manja. Zidovi kao da su se približavali stvarajući osjećaj klaustrofobije. Napetost je dodatno pojačavao izostanak električne energije. Polumrak nije saveznik ugodnom boravku u skučenom prostoru pa nas je svu trojicu pomalo počela hvatati nervoza. Sva trojica smo možda i nesvjesni da to radimo, poput članova nekakvog čudnog orkestra, lupkali dlanovima po stolu za kojim smo sjedili. U isčekivanju dolaska struje čak je i razgovor zamro.
Četverosatni vremenski intervali u kojima su se izmjenjivali periodi sa i bez struje, sve su češće prelazili u odnos pet naprema tri. S tim da su periodi bez struje bili ti što su postajali sve duži.
- Doći će – razbio je tišinu Nikola, nakon što je barem šest – sedam minuta prostorijom vladao potpuni muk.
- Hajde više! – gotovo je viknuo Željko, gledajući pri tome u plafon, kao da snagom volje pokušava natjerati sijalicu u lusteru da zasvjetli.
- Kasni već više od pola sata – konstatirao sam, na što se Željko energično podigao sa stolice i počeo užurbano, koliko mu je to ograničeni prostor dopuštao, šetati po garsonjeri.
Susjedna zgrada je označavala početak zone koja je imala struju pa nam je čekanje još teže padalo. Gledajući u njihove osvjetljene prozore naše nestrpljenje samo je raslo i bujalo. Mada smo znali da dolazak električne energije kod nas znači da će kod njih nestati, svejedno smo bili ogorčeni što je oni imaju a mi ne.
Kada je susjednu zgradu obavio mrak znali smo da je to znak da možemo očekivati skori dolazak struje. A kada je sijalica, koju je Željko maloprije bezuspješno snagom volje pokušao upaliti, zasijala u početku slabom snagom napona, a zatim i punim sjajem, oduševljeno smo usklađeno povikali: tooo!
Nikola je uključio štednjak, na čijoj se ploči već nalazila džezva za kavu. Dolazak struje označio je gotovo paranoičnu potrebu da se sve što se treba obaviti a zahtjeva električnu energiju odmah obavi. Pa je tako, do tada tiha zgrada naglo počela odjekivati kakofonijom glasova, zvukom televizijskh prijemnika, perilica rublja i svih drugih kućanskih aparata.
- Evo ga! Sad će kava – objavi svečano Nikola nakon što je voda zakuhala, mada nije kuhao kavu, već njenu zamjenu: leću.
Kao i veliki dio namirnica i potreba stanovnika grada u ratnoj izolaciji i kava je dobila svoju improviziranu zamjenu – leću. Mada ni po mirisu ni okusu nije ni približno ličila na kavu našla je svoje opće prihvaćeno mjesto kao zamjenska kava. Domišljatost stanovnika bila je neviđeno raskošna u pronalaženju zamjenskih proizvoda za potrebne stvari. Ponekad bi se uhvatio u razmišljanju kako bi bilo zgodno da netko otkrije način da i za živote nađemo zamjenu. Neki bolji, sa više hrane i s manje redukcije struje, bez rata, svakako bi nam dobrodošao.
Pili smo napitak međusobno se uvjeravajući kako je u jednakoj mjeri kvalitetan kao i kava. Samozavaravanje je, ipak, još uvijek najbolji obrambeni mehanizam.
Zauzeli smo mjesta za stolom, a Željko je izvadio dva špila karata za remi iz ladice komode. Da bi nam partije bile zanimljivije običavali smo se kladiti a ulog je bio taj da najlošiji za iduću partiju mora nabaviti kavu i po jednu cigaretu za nas trojicu. Mada se zbog teške oskudice opće nismo toga pridržavali.
- A da malo promjenimo pravila? – predložio je Nikola.
- Pravila remija? – pitao sam pomalo zbunjen.
- Ma ne! Mislio sam sljedeće... da nam najslabiji, umjesto kave i cigareta, obezbjedi ručak ili večeru. Nekakav obrok – obrazložio je svoju zamisao.
Prihvatili smo prijedlog. I onako te oklade nismo previše ozbiljno shvaćali. A kako bi i mogli u okolnostima u kojima nam je gola egzistencija i doslovno preživljavanje bilo glavni prioritet. Pa nam je tako bilo potpuno svejedno igramo li za par cigareta ili ručak. I onako od onog tko izgubi nismo očekivali ispunjenje obveza. Što nikako nije umanjivalo strast i dramatičnost oko oklada.
Prva partija je relativno brzo završila. Željka je išla karta i u ludoj sreći zaredao je s nekoliko uzastopnih handova, ostavljajući nas već na samom početku partije u velikom zaostatku. Do kraja je ostalo samo da razrješimo nebitnu dvojbu tko će biti drugi a tko treći.
- Ja sam se izvukao – slavodobitno nam se obratio po završetku partije. – Sada se vi dogovorite tko smišlja ručak.
Nikola nam je podjelio karte te smo započeli patiju za razigravanje.
Partija je bila neizvjesna a mi izjednačeni u zbroju poena. Kako je igra odmicala i bližila se kraju postajalo je sve očitije da će zadnje dijelenje odlučivati o pobjedniku.
To se i desilo. U zadnju ruku Nikola je ušao s manjom prednošću. Ja sam imao jako dobre karte ali nedovoljno za otvaranje. S jednom ili dvije dobre karte bio bi blizu pobjede. Nestrpljivo sam povlačio kartu za kartom očekujući pobjedničke. Nikola je bio jednako nervozan i nestrpljiv. Podsjećali smo na dvojicu revolveraša koji žele što brže potegnuti, karte umjesto revolvera.
Kada je uzviknuo: evoo!, znao sam da je partija okončana. I prije nego što je pobjedničke karte spustio na stol, ja sam svoje bacio. Počeo je pjevušiti neku pjesmu čije riječi nisam uspjeo razabrati. Mada to nikako nisu očekivali a pogotovo zahtjevali od mene uhvatila me je neka luda ustrajnost da ispunim obvezu opklade i priskrbim nam nekakav pristojan obrok. Ostalo mi je samo da smislim kako ću to učiniti. A to nije bilo nešto lako izvedivo. Skuhati leću, koja je osim što je služila kao zamjena za kavu bila i gotovo svakodnena namirnica, ili rižu bez začina i drugih dodataka nije bilo prihvatljivo.
Otišao sam do prozora i preko brda od ugljena pogledao prema zgradi koja je bila sestra blizanka zgrade u kojoj smo se nalazili. Razlikovale su se samo po dvije odlike. Prva je bila ta da skučene prostorije od nekoliko desetaka kvadrata nisu služile za stanovanje već su nekada bile uredi općine. Druga stvar koja ih je razlikovala je ta što se ispred nje, nije nalazilo brdo od ugljena. Kao i zgrada u kojoj smo se nalazili i ta zgrada je dobila kolokvijalni naziv. Predvidljiv, ali i logičan: stara općina. Nakon izgradnje nove općinske zgrade u njoj su se nalazile uglavnom prostorije sportskih udruga. S početkom rata zgrada je prenamjenjena u sjedište jedne od novonastalih policija.
Ideja je došla u trenu. Sama od sebe.
- Stara općina! – uzviknuo sam, gotovo euforično. Željko i Nikola su me zbunjeno gledali, neshvaćajući.
- Stara općina? Šta s njom? – pitao me je Željko, pridruživši mi se pokraj prozora. Gledao je u derutno zdanje, kao da će mu sam pogled na objekt dati odgovor. Mada je jedino što je mogao vidjeti bio natpis: Chelsea, na izbljedjeloj fasadi.
- Evo ovako... – počeo sam izlagati svoj plan. – Znamo da se u staroj općini nalazi policija. E pa mi ćemo kada nastupi policijski sat jednostavno proći pokraj njihovog punkta, oni će nas privesti zbog kršenja policijskog sata. A kao pritvorenici ujutro ćemo dobiti topli obrok. A oni skoro svako jutro imaju bureke za doručak. Jednostavno...
- Šališ se, zar ne? – pitao je Nikola.
- I onako nas neće privesti. Vojnici smo – ispravno je rezonirao Željko.
- Nećemo im reći da smo vojnici. Ma dajte! Ideja je izvediva – uvjeravao sam ih, pomalo opsjednut idejom da plan sprovedem u djelo.
Nakon pola sata argumentiranog uvjeravanja kako je to dobra ideja, na kraju sam svoje prijatelje uspjeo nagovoriti u realizaciju svog plana. Ali prije toga su moju zamisao okarakterizirali raznim pridjevima. S tim da je većinu tih pridjeva protuzakonito izgovoriti u nekim državama.
Čim je prošlo dvadeset i tri sata, s čime je započeo policijski sat krenili smo u realizaciju plana.
Zaputili smo se direktno prema punktu, ne ostavljajući mogućnost da promaknemo policajcima. Kada su nas ugledali izgledali su iznenađeni što nas vide. Kao da su pomislili koje to budale tako nevješto izbjegavaju policiju za vrijeme trajanja policijskog sata.
- Dečki, započeo je policijski sat – obrati nam se jedan od trojice policajaca s punkta, očito vođa skupine.
- Da? I šta onda? – upitao sam dovoljno drsko da im ne padne na pamet da nam oproste kršenje policijskog sata i puste nas bez privođenja, ali opet s dovoljno poštovanja da ih nevrjeđam.
- Pa... – izgledali su pomalo zbunjeni, kao da im ni samima nije jasno što bi zapravo trebali učiniti s nama. Čak se i jedan od njih, koji je izgledao najmlađi, kažiprstom češkao po vrhu tjemena. Gestom tipičnom za zbunjenog čovjeka.
- Morat ćemo vas privesti i zadržati do jutra – reče nam glavni kada se malo pribrao. A meni je, kada je spomenio jutro, prošlo kroz glavu kakvu smo kardinalnu grešku počinili.
Shvatio sam se da uopće nije bilo potrebe da cijelu noć provedemo u pritvoru. Mogli smo jednostano sat ili maksimalno dva prije isteka policijskog sata sprovesti svoj naum. Lupio sam se po čelu, nadajući se da se me neće previše mrziti kada i oni to shvate.
Ne čekajući da se policajci predomisle i puste nas, Nikola je sam krenio prema zgradi. Pomalo je komično izgledala scena u kojoj se svim silama trudimo dobrovoljno biti zatvoreni.
- Dobro dečki, samo vi radite svoj posao – uvjeravao ih je da nema druge mogućnosti, već da nas privedu.
Doveli su nas do jedne od kancelarija. Jedini komad namještaja u sobi bila je stolica koja se nalazila u sredini prostorije.
- Ma daj! – pomislio sam. Šta je sad ovo? Misle nas posjesti na stolicu i ispitivati ili zastrašivati prijetnjama da će nas pretući?
Videći da okljevamo, jedan od policajaca, koji se pojavio došavši negdje iz unutrašnjosti zgrade, rukom nam pokaza prema stolici.
- Tko će prvi? – upitao nas je.
Pogledavali smo se zbunjeni i neodlučni što učiniti. Svoj trojici se misao da će nas tući zavukla u um. Pomislili smo kako smo mogli biti toliko glupi pa nam ta mogućnost nije ni pala na pamet. Više smo strahovali da nas neće uopće privesti.
A kada je policajac iz džepa jakne izvadio škare, panika je posve ovladala.
- Ma dajte ljudi šta vam je! – povikao je panično Nikola. Dlanove je okrenio i usmjerio prema policajcu kao da se tom kretnjom istovremeno predaje i pokušava zaustaviti policajca.
Kada je izgovorio: molim vas shvatite me, moram vas ošišati, takve su naredbe, u prvi tren ga nismo ni razumjeli. A onda, shvativši, sva trojica smo orkestrirano prasnuli u smjeh.
Kada nas je počeo šišati više nam nije bilo smiješno. Osim što su škare bile tupe bilo je očito da smo našem frizeru bili prve mušterije. Kao što je bilo očito da ima talenta postati ozbiljan frizer, u jednakoj mjeri kao što ću ja postati kosmonaut.
Izgledao sam poput napola očerupane kokoške. Nikolina i Željkova frizure izgledale su jednako grozne. Zapravo toliko loše da se nismo mogli čak ni, uobičajeno za slične prilike, šaliti na svoj račun. To što zbog ratnih okolnosti niti jedan frizerski salon u grdu nije radio nije popravilo raspoloženje.
- Samo se moramo strpiti do kraja rata dok opet ne prorade frizerski saloni – promrmljao sam.
* *
Glasna užurbanost među policajcima nagovjestila je dolazak jutarnje smjene. Pored sobe gdje su nas smjestili prošao je Ervin, mladi policajac kojeg sam poznavao. Pozdravio nas je u prolazu ne obračajući pažnju tko se zapravo nalazi u improviziranoj ćeliji.
A onda, zapazivši me perifernim vidom okrene se na peti i vrati do vrata sobe.
- Otkud vi ovdje... ?- upitao je a onda je primjetio naše frizure.
Šokiranost nije ni skrivao.
- Majko mila, šta je to? Ma tko vas ošiša tako? – pitao nas je zgranut.
- Tvoje kolege – obratili smo mu se tonom dijece koja roditeljima tužakaju brata ili sestru.
- Ma ne mogu vjerovati! Ošišamo samo one koji prave probleme. Ovi su novi dečki, tek su došli u policiju pa previše revno shvaćaju svoje dužnosti - opravdavao se.
- Unakazili su nas – komentirao je Nikola.
- Ma čekaj, kako to... pa vi ste vojnici, zašto su vas uopće priveli? Nisu smjeli – pitao se Ervin.
- Ma nema veze – zborno smo odgovorili.
U tome trenutku u zgradu je ušao Čahtar, i svojom pojavom i glasom kao da je ispunio prostroriju. S naglaskom na glasom. Očito je bio u alkoholiziranom stanju. Čahtar je bio jedan od onih likova kojeg je poznavao cijeli grad, ali se malo tko s njim družio. Prije rata radio je kao pomoćnik u automehaničarskoj radnji, jedno kratko vrijeme kao poštar, sve dok nije prema predaji zajedno s službenim Tomos motorom, torbom punom penzija i bocom rakije upao u rijeku Gostović. Većinu života provodio je ili po kafanama ili u lokalnoj kuglani.
To kako je takav lik završio u policiji, nije bilo jasno, vala baš nikome.
- Ma tko zatvara našu raju? – glasno se pitao Čahtar, kada nas je ugledao. Čahtaru su svi ljudi bili raja. Pa bi tako, da je umjesto nas ugledao bilo koga drugoga pritvorenog, isto tako te osobe proglasio svojom rajom.
- Ma puštajte ih... što hapsite ljude? – inzistirao je na našom žurnom puštanju.
A podržao ga je i Ervin, još pod dojmom naših frizura. Čahtar ih vjerojatno nije ni zapazio. Ako i jeste možda ih je smatrao sasvim normalnim.
- Možete odmah ići. I prije bih vas pustio, ali malo me je zbunilo... – obavijestio nas je Ervin.
- Ne! Ne treba! – zborno smo odgovorili u strahu da će nas puštanjem lišiti obroka kojem smo se nadali.
Policajci su nas zbunjeno gledali. Zasigurno smo bili prvi zatvorenici koji su odbijali ponuđeni prijevremeni otpust.
- Ma nećemo povlastice...
- Ni privilegije...
- Kako ostalima tako i nama – sasipali smo argumente za naš ostanak u pritvoru. Nakon što su nam devastirali frizure nikako nismo mogli pristati na mogućnost da zgradu policije napustimo bez doručka.
- Ali vas nisu ni smjeli zatvoriti – nepokolebljiv je bio Ervin. Čak su i policajci koji su nas ošišali, spoznavši i prihvativši vlastitu grešku, kimali glavama u znak suglasnosti.
Na kraju su nas gotovo izbacili iz zgrade. Od početnoga skrušeno – pokajničkog stava koji su zauzeli prema nama, zbog nepravde za koju su vjerovali da su nam nanjeli, njihov odnos se pretvorio u granično prijeteći. Naše neskriveno nastojanje da nas zadrže zatvorenima protumačili su kao nekakvu vrstu provokacije.
I ubrzo smo se našli ispred zgrade, posve usklađeni i sinkronizirani u gestama, ruku zavučenih u džepove, spuštenih ramena, pogleda prikovanog na kamenčiće koje smo kao po dogovoru šutirali, gotovo bijesno.
Šutke smo izašli na glavnu cestu, a i iz magle je izronio prepoznatljiv narandžasti Tamić, na čijim je vratima neko neuko ili možda u pokušaju duhovitosti crvenim sprejom napisao: hrana. Vozač, koji je dostavljao obroke za sve vojne objekte u gradu, vidno pospan, izbjegao nas je u zadnji tren. Iznenađeno nas je posmatrao, kao da nije očekivao sresti nekoga na cesti u to doba. Skrenio je u dvorište zgrade policije.
Dok je prolazio pokraj nas miris svježeg kruha, peciva i bureka ispunio je zrak. Jedan od policajaca koji su nas ispratili s stepenica zgrade glasno povika: dooruuučaaaak!
Taj poziv, kao da je bio inicijator koji je pokrenio sinkronizirano krulenje naših želudaca.
- Bar imamo struje – rezignirano primjeti Nikola.
Nije uspio do kraja ni izgovoriti tu rečenicu a naš je kvart utonio u mrak. Počeo je četvorosatni turnus bez struje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.