utorak, 26. veljače 2019.

Dragan Miščević | Crne oči


Toplo ljetno jutro blistalo je rosu mlade trave na ledini uz željezničku prugu, a gore iznad Šarampova krišom i stidljivo pomaljale su se sunčeve zrake dok se žuta kugla polako pokazivala jutru koje je otvaralo svoje pospane kapke

Dremljivo je milila zlatna vatrena rumen iznad uspavanih vrhova gorskih divova: hrastova, grabova i bukava pretvarajući jutro u radosni kliktaj  zanosne  vedrine, dremljivog  buđenja i razdraganost duše, tijela i misli.

Iz daljine je kloparala parnjača pišteći i dimeći slavonskom ravnicom vukući putničke vagone. I dok je vlak pristajao uz otvaranje vrata iznad stepenica koje su štrčale ispred vrata, ozario me osmijeh na licu mlade plavokose djevojke krupnih crnih očiju.

Skamenjen sam se zagledao u te duboke crne oči koje su me tako veselo pozdravljale, a ona je u laganoj svijetlozelenoj ljetnoj haljinici s bijelim cvjetićima vedro i poletno skočila na crni ugljeni trotoar, zagledala se u mene, zastala preda mnom široko se osmjehnula i produžila dalje, a ja sam se zbunjen i smotan jedva uspentrao u vagon držeći se za željezni rukohvat. Ona se mangupski nasmijala i još jednom me ošinula svojim bistrim pogledom. Ja, tek završeni osnovnoškolac, još nisam doživio ovakvu Amorovu strjelicu koja me  prodrmala jače od električnog rešoa kojemu je s jedne noge spao emajl pa me svaki put tresne struja dok  ga uključujem u utičnicu iznad grla žarulje  nasred stropa u kuhinji.

I cijeli sam dan poskakivao kao mlado razigrano ždrijebe. Veselio se svemu, fućkao i  mumljao, to jest pjevušio neke riječi koje ni sam nisam razumijevao, ako je to i bilo pjevušenje ili samo nekakvo radosno brundanje.

Rekli su mi da je srednjoškolka i da će živjeti u našem selu s mamom koja se udala za sredovječnog mještanina.

I više je nisam vidio, niti sreo, niti pitao za nju jer je starija od mene barem dvije godine, možda i više. Za nju sam nedozreli klinac, zelenko balava nosa, a onda sam se zacrvenio kao feferona sretnuvši je na trećem kilometru  na putu od  moje kuće do škole.

Bila je vesela i radost joj je sjajila iz očiju. Nježno bijelo lice ozarilo je blago rumenilo i opet mi se mangupski osmjehnula i onako malo namignula ispod oka, a ja sam smeten uspio samo promrsiti najidiotskiji pozdrav:

-Zdravo!

-Zdravo! – nasmijala mi se i prošla pored mene.

Njena duga plava kosa raspuštena uz uska ramena prekrivala je njezin vrat i ja sam se krišom ogledavao, a onda se i ona okrenula, nasmijala se i mahnula mi nehajno rukom preko svoje školske torbe.

Plamen zanosa prostrujao je od tjemena do nožnog palca i bio sam tako sretan. Ona mi je rekla „Zdravo!“, ali to nije bilo ono školsko „zdravo“, izbijalo je iz toga baš ono nešto što ti raspaljuje i srce, i misli i dušu. Bilo je u tom zdravo, baš ono nešto posebno što čovjek može nositi u svom srcu cijeli život s tako jednostavnom riječju.

Od tada smo se na trećem kilometru susretali svakog dana. Ja sam je tražio pogledom još od Draganić potoka da se pojavi laganim korakom gore na maloj uzvisini kraj trafostanice. Sav sam se ukočio i uspravio, a kada sam došao blizu, svaki bi se put zarumenio, zacrvenio i procijedio samo zdravo, a njezine vesele crne oči vragolasto su mi se nasmijale, a između rumenih usnica rastegnutih  u smiješak bijelili su se njeni zubi i do mene bi opet doprlo samo ono „zdravo“ koje mi nije dalo mira, a koje me uzdizalo do zvijezda i nosilo na prstima sve do škole još cijela dva kilometra.

Moji su snovi ispunjeni njenim likom, ali nikom se nisam usudio spomenuti njeno ime niti priznati samome sebi da sam se zaljubio. Idiotski se zaljubio u odraslu, pravu djevojku, a ne u neku šmrkavcu iz razreda.

Tako su završili školski praznici. Očajno. Bedasto. Glupo. Kako ću je sada susretati? Više je neću moći niti pozdravljati. Neću je ,možda, više nikada niti vidjeti. Rasla je zebnja, ali i potajna nada u neki ponovni neočekivani susret.

Još su mi rekli da je ona završila srednju školu. Studirat će, otići će iz moga sela, ali ne i iz moga srca. Sramio sam se otići do njezine kuće. Što bi mi rekla? Što bih joj rekao? I tako sam je na ljetnim praznicima uspio samo jednom vidjeti prolazeći pored njene kuće dok je ona ulazila u svoje dvorište zatvarajući visoka dvorišna vrata. Ušla je ne čekajući da dođem bliže. Nije mi niti mahnula. Niti me pogledala. Ujela me je za srce.

Pravio sam se važan. Baš me briga za tu  bezveznu djevojku. Uostalom, nije mi ona baš ništa, ama baš ništa. Taman posla da sam se zaljubio. Baš se imam u koga zaljubiti. Vidi kolicna je! Niža je od mene za cijelu glavu. Ljutito sam produžio dalje, a onda je ona otvorila vrata, nasmijala se i doviknula mi:

-Hej, zdravo! Kako si?

Srce mi je snažno zakucalo, prsa se nadula od sreće, a u vratnim venama zastala krv. Uspio sam zbunjeno promrsiti:

-Zdravo! – i važno krenuo dalje.

Kako se zove? Čime se bavi? – nikoga nisam pitao jer nisam htio priznati da je tajno volim, da je volim ja šesnaestogodišnji pubertetlija, volim nju – djevojku crnih okruglih očiju, zrelu djevojku veselog i sretnog osmijeha.

Jesen je zakoračila u naše živote, a ja sam krenuo u treći razred srednje škole. Prolazeći pored njene kuće ugledah je naslonjenu na prozoru. Osluškivala je moje korake koji su odzvanjali na asfaltnoj cesti. Nije me pratila pogledom, ali se osmjehnula kada sam došao tik do prozora.

Njene krupne crne oči su me motrile, ali na licu nije bilo osmjeha. Nalakćena na obadvije ruke gledala je u mene bez osjećaja, bez sjaja, i ja sam samo procijedio:

-Zdravo! – a ona je veselo odzdravila i na trenutak se osmjehnula, ali je osmijeh prekrio tugaljiv izraz.

I od tada sam skoro svaki dan nestrpljivo čekao polazak u školu, da prođem pored prozora i da vidim njene crne oči koje su me nestrpljivo očekivale.

Tvrdim asfaltom su odzvanjali moji koraci, a koračao sam čvrsto,  vojnički oštro dok su cvekovi na kožnim đonovima crnih cipela ritmično odzvanjali da se čuje u pola sela. Neka zna da idem, neka čuje da prolazim, neka se nasloni na pozor, neka mi kaže samo jednu jedinu riječ.

I prošla je jesen. Zima se poigrala i kišom i vjetrom i ledom i snijegom, a ja sam odvažno kročio pored njenog bijelog prozora na bijeloj fasadi kuće za koju su govorili da je najljepša kuća u selu, ali meni je bila ljepša djevojka iza zamagljenih stakala koja me svaki dan krišom ispratila svojim pogledom.

A onda, najednom, nisam je vidio, nije me čekala, a moja tiha i tajna patnja polako je kopnjela i gubila se u jesenjoj i zimskoj magluštini.

I tada sam slučajno, baš slučajno, pitao svoju mamu zna li kamo je otišla djevojka.

-Zašto pitaš?

-Pa, tako… ne vidim je više…

-Bolesna je.

-Bolesna?

-Šećer… leukemija…

-Šećer? Leukemija…

-Ne vidi više…

-Ne vidi?

-Jadna. Sirotica. Teško njezinoj sirotoj jadnoj mami… Mame su uvijek nesretne i jadne kada im se djeca razbole…neki dan sam razgovarala s njom… plakala je – i mojoj se majci skotrljaju dvije suze niz lice…

-Ima li lijeka?

-Ne znam… teško – i obriše rubom marame svoje suze.

-Ima li nade?

-Ne znam – uzdahnu moja mama.

Ostadoh potresen. Glavom su mi strujale horde misli kako joj pomoći, kako je spasiti. Što učiniti? Uostalom, nije ni važno vidi li ili ne jer sada je volim još više i još snažnije. Otišao bih kod nje, ali ne znam hoće li zbog toga biti sretna ili tužna. Otišao bih, ali kako – i tako su prolazili dani, mjeseci i godine.

Izmjenjivala su se ljeta i zime, proljeća i jeseni, a dva vedra crna oka u čijoj sam se dubini oslikavao nisu me dočekivala niti pratila. Izgubiše se na stazama mojega odrastanja i puta u život.

Vrativši se sa studija u svoje rodno selo. Sjetio sam se crnih, veselih očiju i šeretskog mangupskog osmjeha i miga ispod oka  te sam otvoreno pitao mamu.

-Gdje je ona djevojka? Znaš ona, što je bila…

-Ti ne znaš?

-Što?

-Stvarno ne znaš?

-Udala se?!

-Ne… umrla je.

Bilo je proljeće. Voćke su u punom cvatu. Lastavice su se vratile u svoja gnijezda, vrapci su živnuli u živicama i slavuj  je biglisao otužnu pjesmu dok mi se suha suza skotrljala duboko u duši od bola za djevojkom crnih, veselih očiju kojoj nisam znao ni ime, a volio sam je, volio…

Nema komentara :

Objavi komentar