subota, 1. prosinca 2018.

Jan Bolić | Želim da lik detektiva Monroea bude zapamćen


Razgovor vodila: Sandra Pocrnić Mlakar 

Roman „Težina stvarnosti“ pisan je po svim pravilima žanra kriminalističkog romana – započinje otkrivanjem tijela u mirnoj ulici Princetona i slučaj preuzima tvrdoglavi detektiv John Monroe, koji na kraju u akcijskoj završnici svlada ubojicu. Mladi riječki autor Jan Bolić ima 23 godine i svoj je kriminalistički roman pisao godinu dana jednim prstom, jer je zbog spinalne mišićne atrofije gotovo potpuno nepokretan i u kolicima. Lijek Spinraza mogao bi usporiti napredovanje bolesti, no Janu lijek još nije odobren. 

Unatoč teškoj Bolesti, mladi riječki pisac vrlo je produktivan. „Težina stvarnosti“ treća je njegova knjiga. Prva je bila zbirka poezije „Trenuci“, druga je zbirka poezije i proznih tekstova „Može biti lijepo“, a treća je kriminalistički roman na 284 stranice, sličan romanima kakve piše najdraži Janov pisac Jo Nesbo. 

Za predstavljanja romana na Interliberu i u knjižari Hoću knjigu Megastore Jan je odgovorio na nekoliko pitanja o romanu i o svojim budućim planovima. Na promocijama čitani su dijelovi razgovora s Janom, a ovdje ga donosimo u cijelosti. 

Nakon poetsko-prozne zbirke „Može biti lijepo“ kako ste se i zašto odlučili napisati kriminalistički roman? Što je lakše pisati – poeziju ili krimić? 

Osobno poeziju mi je lakše bilo pisati jer su moje pjesme uglavnom nastajale u tom trenutku, znači, napisao bih pjesmu i ne bih se više vraćao popravljati ili mijenjati.Dok na romanu više radim, više razmišljam, a i kad ga napišem onda ga ponovno prođem nekoliko puta. Sad već dugo nisam pisao poeziju i mislim da bi mi bilo dosta teško napisati pjesmu kojom bih bio zadovoljan. Inače obožavam čitati krimiće. Romanu je nastao od jedne kratke krimi priče koju sam napisao, svidjela mi se, pa sam je izmijenio i pretvorio u pravi početak krimića i tako je krenulo. Ali jako dugo sam razmišljao o nastavku te priče iz koje se izrodio cijeli roman. 

U Težini stvarnosti pripovjedač ulazi u različite likove, pa i u lik žrtve u trenutku smrti, zbog čega triler postaje još više zastrašujući. Zašto ste se odlučili na takav sveobuhvatan kut gledanja, umjesto ispovijesti jednog subjekta? 

Odlučio sam pisati takve scene kako bih više zaintrigirao čitatelje. No, i kako bi ih potaknuo na razmišljanje, pa i općenito svih nas, o tome što čovjek osjeća, te kako se osjeća u tim trenutcima prije nego što umre. Je li svjestan svoje smrti, boji li se ili može li se spasiti. Također i za ostale likove koji ne umiru, želio sam čitateljima predočiti osjećaje, razmišljanja likova u trenutcima dok donose svoje odluke, hoće li nešto učiniti ili neće, te zašto su se odlučili baš na takav potez.

U romanu ste posebno obradili psihologiju zločinca, koji je nestrpljiv i nervozan, čime se do kraja i otkriva. Kako je bilo uživjeti se u ulogu zločinca?

Za stvaranje lika zločinca, trebalo mi je dosta rada na istraživanju, jer je on zapravo psihički bolestan. Na početku uopće nisam znao kako bih ga stvorio, morao sam mu dati traume zbog kojih je on takav. Uglavnom svaki ubojica ima nekakvu traumu iz djetinjstva i zbog toga psihički nije stabilan. Našao sam simptome njegovih psihičkih nedostataka i pokušao ga po tome oblikovati. Pa recimo primjer iz romana, kada popravlja sliku na zidu. Nekoliko puta je pomakne jer nije zadovoljan kako stoji okvir. Sve mu je perfektno posloženo… itd. Sad, koliko sam uspio u tome i koliko sam ga uvjerljivo stvorio, morat će čitatelji procijeniti. 

Glavni lik u Težini stvarnosti je detektiv John Monroe, koji je dosjetljiv, snažan i osjećajan, ima psa i tajno je zaljubljen u svoju partnericu Liz. Odakle inspiracija za lik Johna Monroea? Što je nastalo prije u „Prvom slučaju detektiva Monroea“ - detektiv ili slučaj? 

Prvo je nastao slučaj, odnosno ubojstvo. Napisao sam okrutni zločin i nisam razmišljao o njegovom rješenju. Samo sam iznio taj čin ubojstva na papir i to je bilo to. Kasnije su došli ostali elementi. Inspiracija za lik Johna Monroea došla je čim sam odlučio napisati kriminalistički roman. Svaka priča mora imati nekog junaka i protagonista, a u ovoj priči to je John. Pokušao sam ga stvoriti kao običnog čovjeka koji ima svoje vrline i mane, koji ima osjećaje i želje. On se kroz priču mijenja zbog težine slučaja i istrage, ali je uvijek vrlo uporan, hrabar, pravedan i ponekad se ne drži pravila. Dugo sam razmišljao kakvog ću ga stvoriti jer sam želio da ostane zapamćen, da se čitateljima sviđa, što ne znači da će im se uvijek svidjeti njegove odluke. 

Poštivali ste pravila žanra s upečatljivim portretima negativaca i akcijskim scenama, imate ujednačen spisateljski tempo i razrađene likove. Koliko ste dugo pisali „Težinu stvarnosti“?   

Pisao sam je jednu godinu. Ustvari, napisao sam je otprilike za sedam mjeseci, ali nakon toga sam dorađivao, kratio, stvarao uvjerljivije scene, likove, sve što sam smatrao da je trebalo poboljšati. I onda se to produžilo na godinu dana i kad sam napravio sve što sam zamislio, stalno sam se vraćao tekstu, pa mi se ovo nije svidjelo, pa ono, dok nisam rekao – dosta! Tada je bio kraj.

U Težini stvarnosti ubojstvo se događa u mirnoj ulici Greanroad u Princetonu, nedaleko New Yorka. Zašto je bio izazov napisati američki krimić? Možete li zamisliti sličan krimić koji bi se odvijao u Hrvatskoj?  

Zašto baš američki? Moram priznati, kasnije sam bio ljut na sebe što sam odabrao Ameriku, ali onda je bilo prekasno za promjenu, ali ipak na kraju sam jako zadovoljan. New York je inače moj omiljeni grad, zato je John iz New Yorka i zato se dio radnje odvija u njemu. A Princeton mi je također jedan od ljepših gradova, miran, malen i pun zelenih površina. Želio sam odabrati neko mirno mjesto i malu sredinu, obzirom na to da New York nije miran i nije mali grad, odlučio sam se na Princeton. Ulica Greenroad je fiktivna. Otkrit ću za kraj nekoliko informacija o sljedećem romanu u nastajanju koji je isto kriminalistički. Smjestio sam radnju u Rijeku, a pošto mi je bilo žao zaboraviti lika Johna Monroea, njegovi budući obožavatelji, ako ih bude imao, ne trebaju brinuti. Detektiv John Monroe dolazi u Rijeku raditi na poziv ministarstva unutarnjih poslova zbog korupcije i droge u riječkoj policijskoj upravi i gradu. Međutim uz cijelu tu kaotičnu situaciju u gradu, dogodi se i silovanje s ubojstvom. John će pokušati voditi istragu, bez podrške riječkih kolega koji su vrlo ljubomorni na njega i koji ga se žele riješiti. Hoće li biti uspješan u vođenju istrage ili će posustati, to neću otkriti! 
Je li odustajanje detektiva Johna Monroea bila jedna od opcija? 

Nisam razmišljao o Johnovom odustajanju jer je jedna od njegovih glavnih osobina upravo upornost. Zato odustajanje nije bila opcija. No, razmišljao sam da ubojica pobjegne na kraju, a je li pobjegao ili nije to će čitatelji sami otkriti kad budu čitali. Ne bi bilo fora da sam ispričam sve. Kod Johna postoji samo strah od nerješenog slučaja i to ga deskoncentrira u istrazi. 

Hoćete li kao pisac krimića nastaviti pisati poeziju? 

Poeziju stvarno dugo nisam pisao i vjerujem da bi mi sad trebalo određeno vrijeme da se ponovno prebacim na nju. Poezija mi je trebala, jako sam joj zahvalan jer me kao autora početnika oblikovala u pisca. Naravno, ja sebe smatram još uvijek početnikom i još moram puno naučiti, ali mislim da svaki autor početnik koji osjeća potrebu za pisanjem, trebao bi početi s poezijom. Za sada nemam u planu poeziju, jer pišem roman i razmišljam o kratkoj prozi. To je još u fazi razmišljanja.

Nema komentara :

Objavi komentar