 |
| Autor: Milan Frčko |
i maramica dosanjane žene,
što krišom poput slavuja pjevuši,
uzdasima dijeli tužne uspomene.
Usamljeno srce uz sjene se veže
ko i suha vrba svim lišćem za travu,
a tamjan ga netom crnim križem steže
ko da uziđuje ga u katedralu.
Suha grana nudi suho lišće
i jedino vidi slijepe daljine,
što tišina stalno ih pritišće.
Grmi, sijevaju munje, a vrijeme ide.
Zagonetan i dubok je život naš,
ali i čaroban, ako živjeti znaš.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.