četvrtak, 1. studenoga 2018.

Božica Jelušić | Sparušenost


Žalosti me pogled na nestajanje ljepote u mom fizičkom i duhovnom okružju.

Zapravo, ta faza sparušenosti, usukavanja, mlohavosti, rezignacije, ta lica i kretnje osoba koje kao da su "odustale od sebe", kako mi reče prijateljica u jutarnjoj razmjeni misli. Pognutost, nakrivljenost, pogledi bez iskre, bore tuge, mrtve stanice kose, ugasnuća, utrnuća, pečal i pečat uvenulosti i neljubavi. I sve to kao da je došlo naglo, kao da je netko zaboravio promijeniti vodu u vazi, otvoriti prozore, osušiti rublje na povjetarcu, reći spasonosnu riječ, koja bi nas izravnala, osovila, nasmjehnula, pridržava peteljku, da cvijet naše glave uzlebdi u nekom prostoru, barem za trenutak, koliko traje iluzija.

Ne, nije to samo starost, nisu godine koje se naslaguju, genetika, sitni poroci, neprospavane noći, čašica više, ožiljci od trvljenja s nesklonim nam ljudima i okolnostima,koji su stvorili nakupljeni čemer i prezir u spuštenom kutu usana. Te žene na promocijama, za svečanim stolovima, te usijane političarke, javnosti izložene srednjedobne persone i one na laganom zalasku, sve imaju trag sparušenosti u pojavama i fizionomijama, u nastupu i cjelokupnoj auri, energiji koju odašilju spram publike. Čujem to škripanje, osjećam taj napor. Zamašnjak koji je presiljen, pokreće se uz otpor i struganje iznutra, uz melankoličnu škripu, proizvodeći mlivo nehranjivih, istrošenih riječi, s mirisom užeglosti ili odstajale plijesni. Rutina umjesto zanosa, umudrenost i suhoća, proklizavanje po gornjem sloju teksta ili obodnici teme. Umor,nevoljkost,odustajanje. Doigravanje u završenom poluvremenu "Tu sam jer ne znam gdje bih drugdje bila. Radim ovo i govorim, jer ništa drugo ne umijem".

A strast, kamo je nestala i kada? Alernost, izazov, pronicljivost, žar ideja, nadahnutost? Novi uvidi , gdje su? Iskustvo koje daje lakoću i neposrednost, poznavanje zanata koje omogućuje da žongliraš oruđima i predmet svoje opservacije pretvoriš u lebdeće kuglice, koje u zraku presložiš te spustiš na stol u posve novoj strukturi i kombinaciji? U našim srcima uvijek bi trebalo ostati toliko žara, da upalimo zublju i izlazak pred druge ljude pretvorimo u Ignis festivus, slavljenički oganj, kojim obasjamo nečiji život, djelo, ili barem trenutak koji zajedno blagujemo i dijelimo.

Jesmo li zaista išta naučili od prirode? I u nestajanju ona je kraljevska, raskošna, rastrošna, neobuzdana. Rasipa blago svojih škrilja, ukrašava, raščipkava, profinjuje, istančava, akcentira, detaljizira, postavlja naglaske i poante na dijelove krajolika, diže nam pogled prema dalekom, visokom, celestijalnom, beskrajnom.Panj pored rijeke trune dostojanstveno, obrašten mahovinom i gljivama, lišće je otkalo širaze i druge ćilime savršene, rijeka je mulj pročistila i kamenje uglačala, i sve će predati zimi u savršenu skladu i spokoju. A sove?

Ah, sove su kraljice,mudrice po rođenju, plemkinje duha, pustile su Minervu da malo odspava u boriku, pored mora, a one odoše u najsjajniju krošnju, da koju mudru prohuknu o prolaznosti, tako tegobnoj ljudima, a tako jednostavnoj bićima zraka i vode, kojima su samo prividno uskraćeni jezici, da bi o tome pisali traktate, pjesme i duboke homilije.

1. studenoga 2018.

Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar