Kolumne

četvrtak, 1. studenoga 2018.

Nataša Nježić Bublić | Sadašnji trenutak i ja


Da se mogu promotriti objektivno i bez iluzija, ne znam što bi u sebi vidjela. Navika da si prigovaram, unutarnji glas koji me kori postaje sam po sebi mana. Nije to općenito nisko samopouzdanje, pa da se može ublažiti tepajući si kovanice i slogane new age filozofija, mada načelno nemam ništa protiv njih i mislim da su itekako korisne. Utoliko što tješe, a utjeha je potrebna svima i svugdje. Čovjek koji zna tješiti, mudar je čovjek. Međutim, mnogi takvi tješe da bi sebe utješili, da bi sebi dokazali da su dobro koliko bi trebao biti dobro onaj kojeg tješe. Pozicija tješitelja je zamorna, iscrpljujuća i potpuno beskorisna ukoliko ne postoje neke urođene snage u biću prema radosti. Ako je hormonski status onoga koji je u poziciji tješitelja u savršenom redu, on može biti u toj poziciji dok ne iscrpi snage. Obnova, punjenje baterija, priroda, sport, prehrana, uživanje u seksualnosti, sve što uopće može osnažiti pojedinku traje dokle postoji volja koja je uvjetovana jedino i isključivo povoljnim okolnostima. Tako ja mislim, takvo je moje iskustvo. Ne tvrdim da je ispravno, niti da se neće promijeniti tijekom vremena.
A sada se vratimo na objektivnu introspekciju koja nije moguća. Sama mogućnost da se osmotrimo bez zablude pada u vodu u prvom pokušaju, time i svi napori new age filozofija. Ako odvojim svijest od sebe, pa se promatram odvojenom sviješću, neizbježno više nisam u realitetu. Iako to svi žele danas postići. Biti u sadašnjem trenutku. Tako nešto nije moguće zbog još jedne bitne činjenice. Sadašnji trenutak ne postoji. Postoji tek prizma kroz koju gledamo u budućnost ili se osvrćemo u prošlost. Sadašnji trenutak ne postoji jer vrijeme ne postoji. Tek opstojanje čovjeka, rađanje, reprodukcija, bolest, starenje i smrt.

Zato i ne treba posezati za sadašnjim trenutkom, iako zvuči utješno. Iako će mnogima pomoći. U međuvremenu se pitanja osamljenosti, otuđenosti, robotizacije ljudske svijesti, nasilja i gladi neće rješavati. Dok jedni meditiraju, drugi ginu. Tako je oduvijek bilo. Zvalo se meditiranje ambrozijanskim plandovanjem ili sjedenjem u lotus položaju u potrazi za spokojem.

Pitanja o tome tko sam, kuda idem i što želim, stara su. Trebala bi biti povlaštena pitanja za mlade naraštaje. Kada tako ogromna masa kronološki zrelih ljudi podjetinji, imamo ovo što danas imamo. Nisam tome protivnik, jedan sam od onih koji meditira, ne tražeći većeg smisla osim vlastite dobrobiti u vidu mira i spokoja. No, ne priječi me da si postavim pitanje na koje ne želim čuti odgovor. Što bi bilo kada bi se mogli osmotriti bez iluzija. Koliko bi bili sretniji, ili je potraga za srećom sažeta u putu, a ako je tako, sadašnji trenutak nije moguć jer je suština u potrazi. Danas tako mislim, sutra ću možda posve drugačije, kopajući rudnik Sadašnjeg trenutka vidim budućnost, i prošlost koja se mijenja svake sekunde. Kipling je pjevao: Ako možeš... Svi ljudi bi trebali napamet znati njegovu pjesmu uz učenje abecede.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.