Miroslav Pelikan | Ana Kraus XI

Leni

Leni nije donijela ništa dobroga u grad. Bila je ohola, arogantna, svadljiva a takvo građani nisu mogli shvatiti, tako lijepa, crnokosa, crnooka djevojka, tako bogata, zar se ona može tako loše ponašati, doista što je naučila vani u tim skupim školama?

Posluga u palači mijenjala se svaki čas, direktori u njezinim brojnim firmama proživljavali su svoje najgore, najlošije dane u životu iako je carstvo Miler Horvat bujalo, raslo je i uvećavalo se danomice, pružajući svoje pipke na sve strane i prema svakome.

Osobno je u svemu tome Leni uživala, nastojala je iskoristiti svaku prigodu, svakog čovjeka jer ljudi koji su je u gradu okruživali nisu imali za nju nikakvu vrijednost. Oni su samo za trošenje, svakodnevno je nabijala na nos tajniku, jedinom preostalom od svih, naime, on je bio tajnik još kod njezinog djeda Arnolda starijeg.

Naravno, svi su pitali, što se događa s Leni? Što se u njoj, toliko zla nakupilo i ravna njezinim ponašanjem?

Oni hrabriji, šaptali si kako je to naslijeđe, sve ono loše iz prošlih generacija odjednom se objedini u jednom tijelu.

Leni je i dalje divljala, kažnjavala radnike u tvornicama za besmislene sitnice, uskraćivala je pomoć sirotinji koji su oni Mileri oduvijek davali i još im je povisivala stanarinu pa su jadnici morali napustiti svoje mizerne domove.

Leni se grozila od same pomisli kako netko upće može biti sretan. Što je to uopće sreća?. Što je to?, vikala je na novoga tajnika jer je stari jednostavno nestao, tvrdilo se da se je bacio u rijeku, ne mogavši više izdržati teret svoga života.

-Što je to sreća, molim vas lijepo?

Tajnik je klimao glavom i šutio.

-Kome treba sreća? – urlala je Leni, kome?

U svom bijesu upustila se posve neoprezno u inozemna, dobro obećavajuća ulaganja, kupovala je i nekretnine i pokretnine na raznim stranama i mjestima svijeta, sijevajući neprestano svojim crnim očima, ne prihvaćajući niti jedan dobronamjerni savjet.

Za neko vrijeme, što zbog objektivnih razloga a što zbog subjektivnih slabosti, carstvo Miler Horvat urušilo se kao kula od karata, izazivajući dugotrajne krize na burzama.

Na kraju oluje, Leni je ostala vlasnicom tek male pekare, odakle je davno Arnoild stariji i krenuo.

Iako bi se očekivalo da će svijet uživati u njezinoj propasti to se nije dogodilo, neki su je samo sažaljevali jer mnoge je zadužio Arnold stariji, Arnold mlađi ali i Margareta.

Pomogli su joj da sama pokrene pekarnicu, našli joj pouzdane pomoćnike.

I Leni kažu, peče dobar kruh ali ne kao njezin djed, no ima vremena, a čim ima vremena ima i nade.

Ona, Leni, ponekad prođe pored Krušne palače u kojoj sada živi novi vlasnik i sjeti se metalnog paviljona, možda se ona trebala objesiti a ne Margareta.