utorak, 18. rujna 2018.

Sanja Mrša | Moj pape (Znam kad ste tu…)


Zarobljen sam u svom tijelu. Tijelo me ne sluša. Ne mogu pomaknuti nogu iako bih htio. Mogu samo uz vašu pomoć. Želim dignuti ruku da prođem preko svoje glave, ali dođem samo do lica. Prokleti Alzheimer me zarobio u vlastitom tijelu. I ne da mi van. Ne da mi kazati sve ono što osjećam. Starim djeco, jednog dana ću vam otići.

Već me dugo ne pušta. Primijetio sam, ali me bilo strah reći dok niste i sami primijetili da ponavljam iste riječi, da mi neke riječi nedostaju, da više ne zbrajam kako treba, da zaboravim gdje su mi ključevi od auta, da nakon pedeset i kusur godina vozačkog staža i nebrojeno prijeđenih kilometara autocestama, nisam siguran u vožnji, da, da… primijetio sam.

Osjećao sam svoju ljutnju, zapravo, ljutio sam se na sebe, trudio se često sjetiti neke proklete riječi, ali nije išlo, ljutio sam se i na vašu majku, svoju ženu, bez razloga. Ljutnjom sam iskazivao svoje nezadovoljstvo i strah.

Povukao bih se na kauč u dnevnoj sobi, sjedio, razmišljao i pitao se kao je to moguće, kako je moguće da me nešto počinje držati unutra i ne mogu van, ne mogu iz svoje glave.

Sjećate li se koliko puta ste me zvali: Tata, dođi k nama za stol. Zašto si se povukao? Ajde tata dođi.
Volio sam naša obiteljska okupljanja, volio sam djeco kad ste mi za stolom, kad vas gledam i vidim odrasle ljude koji već imaju svoju djecu, moje predivne unuke i jednu unuku, moju djevojčicu, koja je i sama sada mama.

A tek našu pjesmu…dobro smo zvučali, priznajte! Plovi barka i u barci Ana... A tek Dalmacija u mom oku?

S gitarom i harmonikom srce mi je bilo ko mjesec veliko, suze bi mi zaiskrile oči, lupio bih šakom o stol od sreće, sjećate se? A moja žena bi se ljutila jer bi od siline udarca zveckale čaše na stolu, koje bi pokušala zadržati koreći me, ali bio sam sretan, sretan s vama.

Nakon toga mogao sam se sjetiti samo jedne pjesme koju sam stalno pjevao i otpjevao kao pokvarena ploča.

Ponekad ste me dozivali tom pjesmom. Onda bih se nekako sjetio pa skupa s vama zapjevao.

Sad više ne znam ni kako se zvala.

Sjećate se kad bih odlazio u selo, prošetao se rivom, sjedio na klupi pod murvom ili otišao do krčme zaigrati karte ‒ baciti na murvu?

A šetnje s vama kad ste bili maleni? Godine vašeg djetinjstva koje smo proveli u Njemačkoj radeći i gradeći kuću u našem lipom mistu? Sjećate se proslava vaših i naših rođendana? Naših putovanja i radosti kad bismo išli kući na godišnji gdje nas čekaju baba i dida? Naših godišnjih dok se kuća gradila, a mi u prizemlju primali goste, gdje je mama kuhala po cijeli dan i gostila turiste?

Danas joj to ne bih dopustio, više bih je čuvao.

Slike mi prolaze kroz glavu, jer iako sam zarobljen, tu ste još uvijek.

Vaše djetinstvo, vaši prvi koraci, vaši nestašluci, a i koja batina, nadam se da nikad nisam bio pregrub prema vama.

Prije nekoliko godina još sam bio tu, samo su se neki fragmenti zatvorili, ali mogao sam se šetati, razgovarati, iako sam sigurno blebetao i neke gluposti da su se ljudi čudili, ali koga briga. Vjerujem da vas nisam nigdje osramotio.

Znam da se mama bojala da se ne izgubim i znam da vas je često znala poslati da vidite gdje sam. Sve sam to primjećivao. Znam da se jako bojala za mene. Primjećivao sam i njezine zabrinute poglede, znala bi me pitati da joj točno neke stvari objasnim… znao sam i nisam znao… sve sam osjećao, ali nisam znao reći, pravilno se izraziti, jer prokleti Alzheimer pojeo mi je još jednu stanicu.

***

Događalo mi se da moja najdraža jela ne prepoznajem, pa bih svaki put pohvalio svoju kuharicu moleći je da mi isto jelo ponovo skuha, jer je odlično, na što bi mama samo klimala glavom. Nekad vam je bilo i smiješno, pa biste se svi nasmijali.

Smijao sam se ponekad sam sebi i čudio se odakle mi takva rečenica ili kako se nisam mogao odmah sjetiti što sam htio reći, čudio sam se sutra kako jučer nisam prepoznao svoju pidžamu, zaboravio sam nazive soba u kući pa su za mene sve bili neki prostori... ovaj prostor… onaj prostor...

Čak sam zaboravio za koga sam navijao pa kad me je unuk pitao: Dida, je li tako da si cili život navija za Hajduka?

Ja bih mu kategorično odgovorio: Nikad!

To je postao vic godine u našoj kući jer oduvijek se u našoj kući navijalo za Hajduka, od mene do mojih sinova i unuka, i ne samo to, pratile su se utakmice, odlazili smo u Split drukati za Bile, a ja danas ne znam za koga navijam.

Prokleti Alzheimer. Vidi se da ima puno utakmica u nogama i polako zauzima teren.

Sjećam se kad je došlo vrijeme kada više nisam odlazio sam u selo. Išla bi mama sa mnom, ruku pod ruku. Ljude bismo pozdravljali, a ja sam se nekad pitao: Bože, poznajem li tog čovjeka? Hm.

Je, poznat mi je, ali tko bi to mogao biti, Vinko ili Ivo?

Pitali su me kako sam, pa super, kakav bih bio, a na pitanje: Mužu, prepoznaješ li našeg rođaka? samo sam glupo klimao glavom i smješkao se.

Još sam bio dovoljno svjestan da sakrijem svoje neznanje koje se polako uvlačilo u svoju glavu. Alzheimeru, ne zaboravi, pa imam i ja utakmica u nogama pa i ja tebe ponekad prevarim.

Sjedio sam u kuhinji i listao novine koje sam prije gutao svaki dan. Sada sam počinjao slovkati kao prvašić, nisam više ništa razumio, čak me mama jednom uhvatila kako čitam novine naopako.

Davali ste mi tablicu množenja, zbrajanja, trenirali ste mi mozak. U početku je nekako išlo, ali svakim danom imao sam sve više grešaka.

Ne mogu izreći svoje osjećaje, ali vas, djeco, osjetim svaki dan oko sebe.

Znam kad ste tu, kad me ljubite i pokušavate me dozvati da vam poklonim jedan bistar pogled u kojem prepoznajete sebe, znam kad mi se javljate i zovete me tatom.

Imam vas u srcu, ali nažalost srce ne govori. Zato jače lupa i obuzme ga toplina.

Iako mama misli da je ne prepoznajem, ja znam tko je ona. Možda je fizički ne prepoznajem, ali je osjećam. Osjećam njezine nježne ruke dok me pere i pomiluje, dok me obasipa poljupcima.

Osjetim njen glas dok me hrani i dok me nježno nutka da progutam još jedan zalogaj.

Znam da joj je jako teško, znam da je i ona bolesna, znam da se bori i pazi na mene da mi ništa ne fali.

Neko vrijeme je nije bilo. Ostavili ste me sa ženom koja i sad majci pomaže oko mene.

Čuo sam kako govorite da je mama u bolnici, ima operaciju srca, pa opet sljedeći put da je u bolnici…

Tada sam bio jako tužan. Jeste li primijetili?

Pokušavam pogledom uhvatiti svaki pokret u svom vidokrugu ne bih li čuo glas vaše mame. Više ne znam tko je ona meni, više ne znam tko ste vi, ali čim čujem vaš glas, glas vaše majke, znam da pripadam vama i vi meni.

Kažu za bolesnike poput mene da ništa ne znamo, ne osjećamo.

Ne bih se složio s tim. Ta prokletinja voli moj mozak, ali srce i dušu joj ne dam. Osjetim ja vas svakim djelićem svoga srca i svoje duše. kože.

Osjetim svoje sinove, svoju kćer, svoje unuke, osjetim i ona dva mala dječaka sa zvonkim smijehom, svoje praunuke.

Možda vam nisam uvijek pokazivao ljubav, ali volim vas svim svojim srcem i to mi nitko oduzeti neće…a poput djeteta sam i ne mogu si pomoći.

A mama i vi pomažete mi svakodnevno. Mama me čisti i hrani kao malo dijete, i nije joj ništa teško. Znam da osluškuje svaki moj dah, a ja samo ponekad imam blic sjećanje i pozovem je imenom: Ane!

Kao otac trebao sam, možda, puno toga reći svojim sinovima, ali želim vam prije svega ostaviti ljubav.

Pogledajte me dobro i zapamtite da ništa u životu nije vrjednije od ljubavi. Toliko sam ponosan na vas, djeco, zbog ljubavi koju mi dajete.

I upravo zbog toga sjetite se svog oca, za kojeg ste jedno, i u životu budite jedno, budite tu jedni za druge, imajte razumijevanja jedni za druge jer jedino ljubav može izliječiti sve.

I zato ste vi jedina spona koja me još drži za ovozemaljski svijet i zato ću jednim svojim dijelom uvijek ostati s vama, zbog ljubavi koja zapljuskuje vaša srca.

Nema komentara :

Objavi komentar